Gdje je kraj pohlepi?

ZagrebDox, međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 24. veljače – 4. ožujka 2012.: Stanje stvari

  • Četiri jahača (Four Horsemen), red. Ross Ashcroft

    Da je nešto trulo u državi zvanoj globalni kapitalizam, danas znaju već i vrapci na grani, no čini se, a mnogi teoretičari složit će se s tim, da je nemogućnost kognitivnog mapiranja kapitalizma jedan od njegovih najtvrđih bedema i prepreka koja mu daje toliku žilavost. Upravo film Četiri jahača (Four Horsemen) Rossa Ashcrofta prikazan u Doxovu programu Stanje stvari, pokušava kognitivno mapirati tu neman nad kojom danas nemamo kontrole i ponuditi rješenja na sva ona pitanja na koja apologeti neoliberalizma ustrajno odgovaraju: nema alternative. Inače, program Stanje stvari, koji je unazad nekoliko godina jedan od najposjećenijih na ZagrebDoxu, kao zadaću si je od početka uzeo ukazati na goruće probleme suvremenog svijeta, a koje mainstream mediji najčešće (i svjesno) previđaju ostavljajući ih daleko od javnog diskursa, a time i od očiju i ušiju prosječnih građana.
    Četiri jahača (Four Horsemen), red. Ross Ashcroft
    U Četiri jahača zahvaća se duboko u bolesno tkivo sustava, a poglavito u samo srce bolesti, u spekulativni financijski sustav koji poput nemilosrdnog kasina stavlja sudbinu cijelog svijeta na kocku, a amnestirajući se u neumoljivim zakonima tržišta i potrebe za vječitom konrkuetnošću, njegovi gospodari bez lika i imena vječito ostaju iza svjetla pozornice, nekažnjeni i neometani u svojem svakodnevnom rušilačkom grabežu za profitom. Naprosto nevjerojatno zvuče neki od podataka koje autor iznosi u filmu – od toga da je 97 posto svjetskog novca zapravo dug pa do toga kako velike banke funkcioniraju iza zatvorenih vrata (beskrupulozno je ovdje vjerojatno preblaga riječ).

    Dakako, Ross Ashcroft ne otkriva toplu vodu – da se nešto događa (redatelj to povezuje s propašću jednog Carstva, i povlači paralaele s padom Rima) osjeća se unazad četiri godine po cijelom zapadnom svijetu: slike zamaskiranih prosvjednika, molotovljevih koktela, razbijenih banaka, brutalnosti policije i isprazne retorike političkih elita koje čine sve da pokrenu tržište, danas su već svakodnevna pojava na svjetskim vijestima.
    Četiri jahača (Four Horsemen), red. Ross Ashcroft
    No ono što Četiri jahača posjeduju trezvena je proniciljivost, bez moraliziranja ili otkliznuća u nekakve teorije zavjere, a brojni sugovornici u filmu (među ostalima u njemu govore i Noam Chomsky i odmetnuti ekonomist Joseph Stiglitz) vrlo precizno, i pristupačnim jezikom, raskrinkavaju mitove slobodnog tržišta i prokazuju sve one eufemizme i laži kojima smo svakodnevno bombradirani preko medija i zabavne industrije – počevši od tržišta koje se samoregulira preko principa po kojem elite moraju biti besramno bogate jer one pokreću društvo i hrane sve ostale pa do mita o samodopadnom individualcu koji nadvisuje kolektiv kojem pripada.

    Ipak, autor se pred kraj gotovo pa demantira nepotrebno izjavljujući svoju vjeru u kapitalizam, koji je inače prema njemu pravedan i prihvatljiv, a sada je tek postao nezdrav pa se mora izliječiti. Protuargument tome mogao bi biti: što ako nije problem u tome da kapitalizam ne funkcionira dobro nego baš suprotno – što ako on danas funkcinionira i predobro, što ako je ovo slika čistog, pravog kapitalizma (dereguliranog, divljeg i puštenog s lanca). To je pomisao koja zastrašuje!
    Zavjera oko žarulje (The Light Bulb Conspiracy), red. Cosima Dannoritzer
    Na Četiri jahača, u istom programu Stanja stvari, kao da se nadovezuje film Zavjera oko žarulje (The Light Bulb Conspiracy) Cosime Dannoritzer, u čijem je problematskom središtu planirano zastarijevanje proizvoda, odnosno većina proizvoda koje kupujemo namjerno su proizvedeni da traju kraće nego što uistinu mogu trajati. Autorica pritom sugerira da je planirano zastarijevanje u samom srcu konzumerizma i potrošačke kulture koja nam postavlja imperative imanja uvijek nečeg novog i blještavog, a odvraća nas od popravljanja stvari, koje je bolje baciti, ne imajući pritom na umu tisuće tona otpada koje se negdje moraju ostaviti (najčešće u zemljama Trećeg svijeta, daleko od očiju uglađenih zapadnjaka). Posebno je upečatljiva jedna Ghandijeva rečenica izrečena u filmu, a koja na najbolji mogući način sažima bit problema o kojem se govori: „Svijet je dovoljno velik da zadovolji svačije potrebe, no uvijek će biti premalen za individualnu pohlepu.“ A upravo pohlepa caruje na pijedestalu društvenih vrijednosti, mogli bismo dodati.
    Preživjeti napredak (Surviving Progress), red. Harold Crooks, Mathieu Roy
    Treba spomenuti i dokumentarac Preživjeti napredak (Surviving Progress) Harolda Crooksa i Mathieua Roya, koji propitkuje upravo opsesivnu želju suvremenog društva za stalnim napretkom bez razmišljanja o posljedicama, te Dugokraciju (Debtocracy) Katerine Kitidi i Arisa Hatzistefanoua, koja se bavi pitanjem grčkog duga, ali i posljedica koje dugokracija općenito ima na svako društvo. Sve u svemu, program Stanje stvari pravi je biser ZagrebDoxa, angažirani program ionako angažiranog festivala, koji svakim filmom strpljivo slaže slagalicu svjetskih problema i primorava nas da se (barem preko velikog ekrana) suočimo s Realnim globalnog sustava.

    © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 2. ožujka 2012.
    Dugokracija (Debtocracy), red. Katerina Kitidi, Aris Hatzistefanou

Piše:

Vedran
Jerbić

kritike i eseji