Iscjeliteljska snaga prirode

8. ZagrebDox, međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 24. veljače – 4. ožujka 2012.: Dječak dupin (Dolphin Boy), red. Dani Menkin, Yonatan Nir

  • Dječak dupin (Dolphin Boy), red. Dani Menkin, Yonatan Nir

    Ovogodišnji ZagrebDox svečano je otvoren projekcijom izraelskog dokumentarca Dječak dupin, tople i u suštini optimistične priče o iscjeljujućoj snazi prirode i ljubavi. Film je sniman četiri godine, a prati priču mladog Arapa Morada, tinejdžera koji je prestao govoriti s ljudima nakon što ga je brutalno pretukla skupina huligana. Nakon što je njegov otac shvatio da konvencionalne metode liječenja ne pomažu nakon tako teškog šoka, obraća se psihoterapeutu doktoru Kutzu, koji ga nastavlja liječiti i kao jedino rješenje preporuča alternativnu metodu – boravak s dupinima. Žrtvujući se za sina i nastojeći da dječak ozdravi, otac odluči prodati farmu konja i zajedno s Moradom preseliti se petstotinjak kilometara južnije u mjesto Eilat na Crvenom moru gdje postoji terapeutski centar i program oporavka, koji se sastoji u svakodnevnom plivanju i ronjenju s dupinima, jer neverbalna komunikacija s tim vrlo inteligentnim i blagim bićima često donosi dobre rezultate.
    Moradov otac u filmu Dječak dupin (Dolphin Boy), red. Dani Menkin, Yonatan Nir
    Morad progovori tek nakon nekoliko mjeseci i polako se otvaraju slojevi proživljene traume: nakon četiri godine boravka, mladić je u mnogo boljem stanju, a u međuvremenu se zaljubio u djevojku iz centra i ne želi se vratiti u rodno selo, odnosno mjesto inicijalne traume. Da bi se oslobodio patnje, treba doći do simboličkog svjedočenja na sudu licem u lice s nasilnicima, što i nije jednostavno jer njegovi napadači u sudnici prijete kamermanu i Moradovu ocu. Na kraju se mladić vraća u rodno mjesto, huligani su osuđeni, a nakon četiri godine izolacije i života u bajkovitom centru na moru, treba se osoviti na noge i krenuti dalje u život...
    Morad na početku filma Dječak dupin (Dolphin Boy), red. Dani Menkin, Yonatan Nir
    Dječak dupin nastao je pod neobičnim uvjetima: liječnik Kutz tražio je da se film snima sve dok se mladić ne oporavi, a sudjelovao je i u scenariju. Glavni je uvjet bio da sâm Morad kao žrtva nasilja, ali i sugovornik u filmu, odobri distribuciju dokumentarca. Redateljski dvojac započeo je s radom tek kad je Morad već bio u rehabilitacijskom centru, ali prati mladićevu sudbinu od samog početka zahvaljujući snimkama liječnika koji je kamerom pratio postupak liječenja. U cjelini gledano, film je uspjelo ostvarenje, i u sedamdesetak minuta uspijeva privući gledateljevu pažnju potičući ga na empatiju nekonvencionalnom pričom o nasilju i neobičnom procesu liječenja s dupinima. Izbjegavanje klišeja etničko-vjerskog sukoba (Morad i njegova obitelj izraelski su Arapi, ali on nije pretučen zbog svoga podrijetla) uvelike je smanjila potencijalnu patetiku koja bi se nužno pojavila u sretnoj završnici filma, no ovo ostvarenje ipak nije lišeno nekih manjkavosti.
    Dječak dupin (Dolphin Boy), red. Dani Menkin, Yonatan Nir
    Ponajprije, priča ne nudi suptilno otvaranje nego se zasniva na brojnim monolozima oca i psihoterapeuta koji se doimaju kao igrano-filmsko tkivo koje smeta dokumentarističkom prosedeu. Nadalje, redatelji se uvelike intimiziraju s protagonistom (što i ne mora čuditi jer su ga snimali četiri godine), ali takav višak emocija i česte sekvence u kojima Morad izravno odgovara na pitanja narušavaju dojam i ruše potencijalno pozitivnu distancu. Osim toga, sama priča dovoljno je zanimljiva i poticajna da se u film ubaci što više snimaka igre s dupinima podvodnom kamerom, čime bi se ostvario mnogo snažniji poetski efekt, koji je ovako izostao.
    Morad s djevojkom u centru ; Dječak dupin (Dolphin Boy), red. Dani Menkin, Yonatan Nir
    Naposljetku, mladi redateljski dvojac mogao je suptilnije gradirati emocionalno otvaranje protagonista, uz sekvence u kojima nema razgovornog dociranja (primjerice, psihoterapeuta koji se povremeno pojavljuje kao neka vrsta naratora). U cjelini gledano, Dječak dupin film je plemenitih namjera kojem nedostaje malo iskusnija redateljska i scenaristička ruka da ispravi spomenute nedostatke i fokusira se na snažniji, čisti dokumentarizam umjesto hibridne igrano-dokumentarne forme. Tim više jer je priča nadasve plemenita: na početku filma otac jasno kaže da se ne želi osvetiti nasilnicima, iako bi to mogao, nego samo želi da se njegov sin oporavi. U izraelsko-arapskom implicitnom kontekstu takva je gesta uistinu rijetka, kao i oslanjanje na snagu prirode, odnosno dražesne dupine koji jedini mogu pomoći iscjeljivanju Moradovih rana.

    © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 8. ožujka 2012.

Piše:

Tonči
Valentić

kritike i eseji