Plemenite namjere i slabosti rezultata

61. međunarodni filmski festival u Berlinu, 9. – 19. veljače 2012.: U zemlji krvi i meda (In the Land of Blood and Honey), red. Angelina Jolie

  • U zemlji krvi i meda (In the Land of Blood and Honey), red. Angelina Jolie

    Europski dio turneje kojom promovira svoj redateljski prvijenac, a u sklopu koje će navratiti i do Zagreba, Angelina Jolie započela je na filmskom festivalu u Berlinu gdje je njezin film U zemlji krvi i meda prikazan kao „posebna projekcija“ (special screening). U zemlji krvi i meda, recimo to odmah na početku, film je autorice (redateljice, scenaristice i producentice) koja se potrudila dobro upoznati problematiku kojom se bavi, koja jasno i nedvosmisleno imenuje agresora i žrtvu, no nakon gledanja filma teško je ne zaključiti da je Jolie zagrizla prevelik zalogaj te su joj se potkrale početničke pogreške koje se ne bi očekivale od osobe koja s glumačke strane dobro poznaje filmski zanat. Posljedica je toga u konačnici izostanak onog što je za film u čijim je temeljima ljubavna tematika najvažnije – uvjerljivosti osjećaja.
    U zemlji krvi i meda (In the Land of Blood and Honey), red. Angelina Jolie
    Početničke greške odnose se prvenstveno na veće i manje scenarističke nelogičnosti. Primjerice, agresor će u prvom dijelu filma opljačkati galeriju odnoseći i okvire slika, a jedna od važnijih scena pri kraju filma (koja se kronološki zbiva dosta kasnije) odvija se u istom prostoru, u galeriji u kojoj, gle čuda, nedostaje tek poneka slika. Drugi primjer donosi emotivno još razorniju pogrešku – susjedi tuguju za djetetom koje je srbijanski vojnik bacio s višemetarske visine kroz prozor, no nikome od njih nije palo na pamet da, kad su zločinci otišli, pojuri prema mališanovu tijelu i provjeri može li mu se slučajno pomoći. To valjda može napraviti samo majka (koja kasnije stiže kući) jer je njezin krik filmski puno jezovitiji u zasnježenom, od ljudi ispražnjenom krajoliku no u stanu. Problematičnom se, bar kad je riječ o gledateljima koji razumiju jezik kojim se u filmu govori, pokazuje i povremena neusklađenost slike i tona, odnosno emocija koje se čitaju na licima glumaca i u njihovim replikama, ali ne i načinu na koji se te replike izgovaraju.
    U zemlji krvi i meda (In the Land of Blood and Honey), red. Angelina Jolie
    Angelina Jolie scenu je očito ponavljala dok od glumaca nije dobila izraz lica koji je držala primjerenim značenju replika koje izgovaraju, no nepoznavanje jezika onemogućilo joj je uočavanje svih nijansi, odnosno izostanak emocije u glasu nekih glumaca. Onima koji ne razumiju jezik to dakako neće smetati, a kako je film navodno istovremeno snimljen u dvije jezične varijante, na bošnjačkom i srpskom te na engleskom jeziku, u ovoj potonjoj verziji ti problemi zasigurno nisu prisutni. Najslabijom karikom glumačkog lanca (a lanac je, kao što je poznato, jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika) u tom se kontekstu pokazala Vanessa Glodjo u ulozi Lejle, sestre glavne junakinje Ajle. Premda njezina uloga nije velika, prilično je značajna te je stoga tu slabost nemoguće ne uočiti.
    U zemlji krvi i meda (In the Land of Blood and Honey), red. Angelina Jolie
    Problemi počinju već i s naslovom. Med bi valjda trebao označavati slatkoću ljubavi (za bližnje, svoje, voljene), a krvi ima poprilično. U načelu zanimljivo, no u kontekstu filma neprimjereno jer meda ima pet kapi (minuta) na početku filma i još koja kasnije, dok je krvi (doslovne i one zle, figurativne) mnogo, mnogo više. A tih pet predratnih minuta 1992. koje predstavljaju protagoniste zapravo su vrlo nespretno oblikovane. Ajla je slikarica, kasnije saznajemo da joj je jedna slika (portret sestre) izvješena i u galeriji, što otvorenom ostavlja mogućnost da je riječ o akademski obrazovanoj umjetnici (jer teško je znati što su američki scenaristi time zapravo željeli reći). Danijel je milicajac, no zar se to nije drukčije moglo objasniti/pokazati no tako da se na plesnjaku na kojem će sresti Ajlu pojavi u uniformi? Istina, nije mi poznato jesu li možda milicajci u Bosni prije zadnjeg rata išli u večernji izlazak u uniformi (vodeći se valjda onom izrekom da žene padaju na uniforme!?) ili su jednostavno tijekom radnog vremena voljeli naći i vrijeme za opuštanje (neki idu na puš-pauzu, drugi na plesnjak – nema razlike, zar ne?), no to je tek prva od konstrukcija koja računa na dobronamjernost gledatelja koji neće dublje ulaziti u analizu viđenog, jer će i tako nakon par pjesama benda i tijekom sentiša uz šaputanje na uho grunuti eksplozija koja ruši plesnjak i započinje rat. Izbor imena Danijel u kontekstu filma zasigurno nije slučajan, jer premda se ne radi o tipičnom srpskom imenu (kao što bi to bilo primjerice Jovan), isto ime nosi i anđeo koji je svojevoljno napustio nebo i otišao na zemlju kako bi se mogao oženiti „kćeri zemaljskom“ (Otkrivenje), a to je jednim dijelom i priča filma. U zemlji krvi i meda očito želi gledatelje potaknuti da ne zaborave što se događalo u ratu u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini devedesetih i razmisle o tome, no istodobno kao da računa da neće razmisliti o detaljima filma (i prisjetiti se njegovih slabosti) nego o povijesti, što je, najblaže rečeno, apsurdno.
    U zemlji krvi i meda (In the Land of Blood and Honey), red. Angelina Jolie
    Recimo ponešto i o dobrim stranama filma U zemlji krvi i meda. Najugodnije je otkriće filma Zana Marjanović, dobra glumica zahvalna fotogenična lica koja može uvjerljivo dočarati atraktivnu djevojku, izmučenu logorašicu i odlučnu mladu ženu spremnu na žrtvu za pravu stvar. Zahvaljujući njezinu nastupu, film dobiva barem djelić prijeko potrebne topline i ljudskosti. Njezinu predratnu simpatiju Danijela korektno igra Goran Koastić, rođeni Sarajlija solidnog europskog filmskog pedigrea, no njegov je lik scenaristički grublje ocrtan (sin koji će napraviti gotovo sve da udovolji autoritarnom ocu nacionalistu, a ljubav prema ženi pogrešne krvi prva je stvar u životu u kojoj će mu se donekle suprotstaviti), što ima za posljedicu nerazrađenost pozadine nekih Danijelovih postupaka. Danijelova djelomična distanciranost i hladnoća prema Ajli mogu se opravdati željom da se zadrži autoritativan položaj pred podređenim mu suborcima, no onemogućuju stvaranje gledateljima uvjerljivog odnosa njega i Ajle, u čemu je i jedna od najvećih scenarističkih slabosti koju redateljica debitantica Angelina Jolie nije uspjela na pravi način razriješiti. Nastup Rade Šerbedžije u ulozi Danijelova oca, nacionalizmom zadojena srpskog generala Nebojše Vukojevića, uvjerljiv je i siguran, no istodobno i ponešto rutiniran.
    U zemlji krvi i meda (In the Land of Blood and Honey), red. Angelina Jolie
    U zemlji krvi i meda korektno je, bez osobita nadahnuća, ali i bez posrtanja, snimio Australac Dean Semler (Ples s vukovima, Apocalypto, XXX), produkcijski dizajn Jona Hutmana (surađivao je s Angelinom Jolie na Turistu) gotovo bešavno je spojio snimanje u Mađarskoj i bosanske eksterijere, dok originalnu glazbu potpisuje iskusni Gabriel Yared. Zanimljivo je na odjavnoj špici pročitati da je skladatelj skladbe Hej, Slaveni, himne nekadašnje države, Vatroslav Lisinski, što je, prema dostupnim izvorima pogrešna atribucija.

    U zemlji krvi i meda film je u kojem ima i potresnih i uspjelih epizoda i dijelova, no u konačnici teško se oteti dojmu da plemenite pobude njegove autorice nisu polučile filmski osobito vrijedan rezultat.

    © Goran Ivanišević, FILMOVI.hr, 13. veljače 2012.

Piše:

Goran
Ivanišević

kritike i eseji