
Adrian Lyne pozelenio bi od zavisti da vidi film Želim nešto više talijanskoga filmaša Silvija Soldinija (Kruh i tulipani), jer se potonji dotaknuo nekih koncepata kojima se britanski redatelj bjesomučno i do iznemoglosti bavio tijekom svoje cjelokupne karijere. Već je napravio remake Chabrolove Nevjerne žene (1969), koju je od ozbiljnoga trilera i psihološke studije pretvorio u soft porn proizvod za kablovsku televiziju, a vjerujem kako bi mu i Soldinijev film mogao poslužiti kao dobar materijal za vlastite soft porn fantazije o seksualno neispunjenim kućanicama s dozlaboga dosadnim muževima i naočitim, nauljenim automehaničarima, koji im trebaju (pri)pomoći da nakon desetljeća suše napokon ponovno dožive orgazam. Doduše, i možda nasreću, u Želim nešto više barem nemamo ljubomornoga supruga kojega nespretno pokušava glumiti Richard Gere, premda imamo tematski kompleks izravno isprepleten oko partnerske nevjere. I dok se Lyne naoko busao pričom o ženskoj emancipaciji, a zapravo je podržavao puritansku projekciju supruge i majke te bezlično podilazio kulturnim stereotipima o neostvarenim ženama i južnjačkim ili romanskim pastusima, Soldini pokušava biti ponešto ozbiljniji, iako mu motelski prizori bliskih susreta seksualne vrste, lišeni seciranja razone strasti, djeluju odveć lyneovski za vlastito dobro.

Na samom početku, a mislim da je to iz dosad rečenog i očito, treba istaknuti kako ovaj film nema osobito originalnu i inovativnu priču. Doduše, Soldini je otvara vrlo zanimljivo kako bi na samome početku naznačio motivaciju svoje junakinje te istaknuo kako se ona ne uklapa u kalupe bezličnih kućanica kojima će djeca, suprug i kuhinja postati središte svijeta. Tako Annu (Alba Rohrwacher) usred noći budi telefonski poziv sestre koja ima trudove te je Anna, zajedno sa svojim dugogodišnjim dečkom Alessiom (Giuseppe Battiston), treba odvesti u bolnicu – već tu vidimo kako je Anni svijet njezine sestre stran, kao i činjenica da je njezina veza s Alessiom zapravo bezlična jer je svedena na svakodnevnu rutinu. On želi obitelj i miran život, što je efektno istaknuto nizom prizora, mahom spremanja na počinak kada čita svoje knjige u krevetu i dijeli saznanja s poluzainteresiranom Annom, gledanjem televizijskih programa ili sporadičnim druženjem s drugim parom. S druge strane, u Anninu pogledu uočljivo je kako ona želi živjeti i nije spremna zatomiti svoje strasti i želje zbog dosadnog (malo)građanskog života.

Alba Rohrwacher solidno je dočarala Annin karakter te je uspjela time donekle popraviti neke scenarističke nedorečenosti u koncipiranju lika, na koje ću se u nastavku vratiti. Ona ne pokušava lik Anne učiniti simpatičnim i prijemčivim publici, ali uspijeva pokazati njezino nezadovoljstvo i monotoniju s kojom se svakodnevno suočava kako kod kuće tako i na poslu. I njezin glumački partner Pierfrancesko Favino, koji glumi njezina ljubavnika Domenica, također je prilično solidan i uspijeva nadvladati scenarističke stranputice. Međutim, začetak Annina i Domenicova odnosa odveć je stereotipan i zbrzan i djeluje kao da je nadahnut ljubavnim romanima najgore vrste – on je, naime, naočiti konobar koji poslužuje na domjenku organiziranom u njezinoj tvrtki. Uz to je, niste sumnjali, porijeklom južnjak. Njihov se sraz tolikom brzinom zbio da gledatelju nije jasno što je to dvoje ljudi u tolikoj mjeri privuklo jedno drugome, osim možda mogućnosti bijega od svakodnevice. Pritom Domenico ne ostaje objektiviziran i zgodan macho stranac, kako bi se moglo očekivati, nego s vremenom dobiva i svoju realnu pozadinu – zaglibio je u dosadnom braku s dvoje zahtjevne male djece, a financijska oskudica i briga za svakodnevnu egzistenciju unišili su ljubav koja je možda i bila prisutna između njega i njegove supruge.

Soldini zapravo pokušava ilustrirati dva različita pokušaja bijega i dva načina nošenja sa spomenutom problematikom. Svatko od njegovih protagonista reagira na svoj način, s obzirom na vlastitu psihološku strukturu. A kada smo se već dotaknuli psihologiziranja, tu su se scenaristi Doriana Leondeff, Angelo Carbone i sam redatelj ponešto pogubili, na trenutke ne uspijevajući čak izbjeći niti pogubnu zamku moraliziranja. Iako nam je jasno kako Anna nije zadovoljna svojim životom, njezina motivacija tijekom razvoja priče nije najsretnije postavljena jer si gledatelj slobodno može postaviti pitanje zašto jednostavno ne ostavi svoga dečka te, ako ništa drugo, pokuša živjeti sama. Njezin daljnji razvoj još je stereotipniji – od svoga ljubavnika očekuje da ostavi obitelj kako bi mogli živjeti zajedno, a potom shvaća kako on to nikada neće učiniti. S druge strane, i Domenicovi izbori nisu osobito originalni, a da bi bili uvjerljivi, trebalo je lik dodatno psihološki iznijansirati – priča o muškarcu koji voli ljubavnicu, ali zbog dužnosti i djece ne želi napustiti suprugu opće je mjesto o kojem možete slušati već u gradskim autobusima od ljudi koji nemaju problema svoju privatnost dijeliti s ostatkom linijskih suputika. Soldinijevi likovi očito su sputani nizom konvencija, ali nikakvih kompleksnijih uvida od toga ne dobivamo.
Kairska sekvenca osobito ne drži vodu jer u njoj moralistički subtekst, dotad dobro skriven, probija na površinu pa ljubavnici, koji su svoje zanemarene polovice ostavili u Italiji, nikako ne mogu uživati u zajedničkim trenucima. Unatoč očitim nedostacima i neoriginalnostima, Želim nešto više lako je gledljiv film kojem dozu ozbiljnosti daje fotografija Ramira Civite, odnosno činjenica kako je film pretežno sniman kamerom iz ruke, čime se želi uhvatiti dašak neposrednosti, kao i nastojanje autora da priču filma provuče kroz širi društveno-ekonomski kontekst poput recesije, premda je navedeno ipak ostalo odveć skicirano.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. veljače 2012.