
Postoji jedan prizor koji redatelj Tomas Alfredson, u svom britanskom transferu nakon što je postao intrigantno redateljsko otkriće zahvaljujući sada već kultnom švedskom filmu Neka uđe onaj pravi (Låt den rätte komma in, 2008), neprestano ponavlja – tradicionalna druženja agenata britanske tajne službe, koja nosi naslov Cirkus. Okupljanja se odvijaju u demodiranoj i neuglednoj dvorani gdje se s vremena na vrijeme agenti druže, premda cijeloj situaciji kronično nedostaje onoga što je u svakoj zabavi potrebno – živosti. Njihova okupljanja tako prije podsjećaju na monotone zabave u klubovima umirovljenika i staračkim domovima nego na nešto što bi si priuštili tajni agenti koji bi navodno trebali živjeti uzbudljivim i opasnim životima. Barem nas je film tako neprestano učio. Alfredson tijekom filma nekoliko puta ponavlja spomenuti prizor, svaki put ga neznatno varirajući. Međutim, on postaje svojevrsna okosnica portretiranja života njegovih protagonista – njihova zamora, otuđenosti i monotonije. Više ništa nije ostalo od glamura i uzbudljivosti zanimanja – samo prljava politika koja uništava sve pred sobom. Razmatrani prizor također predstavlja svojevrsni okvir za redateljev pokušaj nešto realističnijeg ocrtavanja situacije u kojoj su se našli njegovi protagonisti – gledatelju je odmah jasno da se ti ljudi, koji se upravo smiješe jedni drugima, zapravo iza leđa glođu i uništavaju. Prijetvornost situacije zapravo je prilično efektno dočarana tim prizorima.

Romani Johna le Carréa svakako ulaze u klasike kriminalističkih i špijunskih romana, no ne može se reći kako je filmska industrija uspjela iskoristiti njihov potencijal pa je, unatoč sporadičnim ekranizacijama, Carré ponovno otkriven tek nedavno – s izvrsnom Brižnim vrtlarom (The Constant Gardener, 2005) Brazilca Fernanda Meirellesa i nešto slabijim Krojačem Paname (The Tailor of Panama, 2001) Johna Boormana, ekranizacijama njegovih recentnijih romana. Dečko, dama, kralj, špijun, Carréov sedmi roman, objavljen je 1974. godine, a svoju je prvu ekranizaciju doživio u formi istoimene televizijske mini-serije 1979. godine. I dok se u novijim romanima pozabavio aktualnom društveno-gospodarsko-političkom situacijom pa je u Brižnom vrtlaru priču isprepleo oko kapitalizma, novoga kolonijalizma i multinacionalnih kompanija, ovdje razmatrana priča u kontekstu Alfredsonova filma još uvijek se bavi hladnoratovskim preokupacijama. Iako će gledateljima ponovno rekreiranje hladnoratovskih fetiša izgledati krajnje passe, posebice u svijetu koji trenutačno ima mnoštvo drugih problema i preokupacija, koje je uostalom, kako smo vidjeli, i sam autor predloška uočio u svojim novijim naslovima, Alfredsonova ekranizacija vrlo je poticajno ostvarenje koje se poigrava s tradicijom na način da vjerno uspijeva dočarati atmosferu hladnoratovskih klasičnih priča, ali je ipak pokušava i uspijeva ispričati na novi način pa je posrijedi poprilično uspjela rekreacija žanrovskih obrazaca.
Alfredsonov karakterističan redateljski rukopis primjetan je i u Dečko, dama, kralj, špijun – film je vrlo spor, odnosno polaganoga tempa i ritma, na trenutke gotovo frustrirajućega, a kadriranje nadasve smireno. Drugim riječima rečeno, redatelj naglasak ne stavlja na uzbudljivu priču i suspense, nego na monotoniju i bezličnost života. Osvježenje je vidjeti film koji je rađen za odraslu publiku te izbjegava akciju, pirotehniku i montažne akrobacije kako bi bio gledateljima što prijemčiviji. Pritom je narativna struktura poprilično razlomljena te uključuje nizove narativnih rukavaca koji naoko ne vode nikamo, ali u završnici ipak dobivaju svoj smisao i mjesto u strukturi priče. Atmosferičnost je postignuta ne samo polaganim ritmom nego i sumornim, sivkastim tonovima direktora fotografije Hoytea Van Hoytema (Boksač), koji je već s redateljem surađivao na Neka uđe onaj pravi, pa slični stilski postupci svakako ne iznenađuju. Fotografija cjelini daje pomalo hladno i sjetno ozračje, što pak izvrsno korespondira s egzistencijalnim situacijama protagonista. Općenito, duh vremena u cijelosti je pogođen.

Scenaristi Bridget O' Connor i Peter Straughan (Muškarci koji bulje u koze) vješto su prekrojili roman te pomno pazili na dvije stvari – da razrješenje enigme uvijek bude obavijeno velom tajni i da dozirano daju naznake i smjernice za razvoj priče, a s druge strane da se pozabave samim psihološkim profiliranjem likova, koji više nisu oštro svrstani u Mi i Oni tabor, nego su često i sami poprilično ambivalentni. Mislim kako ne bi pretjerano bilo reći kako Dečko, dama, kralj, špijun nije toliko film o špijunskim zavrzlamama i pustolovinama nego djelo kojemu je mnogo važnije ispričati priču o ljudima, njihovu odnosu prema poslu koji rade te kako se sâmo (ne)povoljno okruženje odražava na ljudske interakcije i egzistencije. U navedenom segmentu Alfredson i njegovi scenaristi uspjeli su odraditi poprilično dobar posao te žanrovske konvencije povezati s novim mogućnostima, a uvijek su zanimljiviji bili oni filmovi koji su znali i uspjeli iskoračiti iz strogih kalupa žanra.
George Smiley, kojega ovdje tumači Gary Oldman, jedan je od stalnih Carréovih junaka, međutim, izvrsnom glumačkom kreacijom Oldmana (postaranog desetak godina) to postaje priča o ostarjelom čovjeku i agentu, umornom od posla i životnih nedaća, koji se ponovno treba uhvatiti ukoštac s vlastitom životnom situacijom. Vrlo odmjereno i disciplinirano Oldman dočarava svoj višeslojan lik, a njegova je kreacija vjerojatno najupečatljivija, no praćena je i cijelim nizom izvrsnih glumačkih ostvarenja ostalih glumaca.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. veljače 2012.