U programu Panorama prikazan je iznimno zanimljiv film Čak i kiša (También la lluvia) španjolske glumice i redateljice Icíar Bollaín, nastao u španjolsko-meksičko-francuskoj koprodukciji, koji progovara o nekim problemima suvremena svijeta koji, premda se zbivaju u Južnoj Americi, mogu i nas čekati u budućnosti ako im se na vrijeme ne odupremo. Film prati mladog redatelja Sebastiána, koji je odlučio snimiti iskreni film o velikom moreplovcu Christopheru Columbu. I dok Columbo otkriva Ameriku i nastoji od domorodačkog indijanskog stanovništva iscijediti i zadnji komadić zlata, Sebastián (Gael García Bernal) i njegov producent Costa (Luis Tosar) nastoje u vremenu krize minimalizirati troškove zahtjevne produkcije te stoga set sele u Boliviju, gdje lokalni glumci i statisti rade za minimalnu naknadu. Istodobno, u Boliviji dolazi do velikih socijalnih nemira koji su potaknuti time da je korumpirana vlada strancima prodala prava na korištenje svih bolivijskih vodnih resursa, što uključuje površinske vode (potoci, rijeke i jezera), podzemne vode, ali i kišu koja će tek pasti (otud i naslov filma), a koju stanovnici ne smiju skupljati u cisterne bez plaćanja za njihova primanja nerazumno visoke naknade.
Gradacija tenzija i ubrzano sazrijevanje idealista Sebastiána, koji isprva misli samo na svoj film no kasnije prepoznaje duboku nepravdu koja je počinjena najsiromašnijima, dojmljivo su dočarani. Gael García Bernal vrlo je dobar u ulozi redatelja, no potpuno ravnopravne partnere imao je u dojmljivom Luisu Tosaru, koji je u svoju ulogu producenta Coste očito ugradio i iskustvo sa setova filmova koje je snimao, kao i u debitantu, naturščiku Juanu Carlosu Aduviriju, čija ekspresivna fizionomija i na licu jasno čitljivo indijansko podrijetlo daju filmu dozu dokumentarnosti. Dokumentarističkom ugođaju pridonosi i snimateljski rad iskusnog Alexa Catalána (Soba u Rimu), koji na pravim mjestima upotrebljava kameru iz ruke i zamućenu fotografiju dojmljivo oslikavajući atmosferu, idilu nedirnute prirode, ali i kaos u vrijeme socijalnog bunta najsiromašnijih.
Redateljica Icíar Bollaín prilično vješto oblikuje filmsku cjelinu, a zahvaljujući i inteligentnom scenariju Paula Lavertyja, uglavnom uspijeva izbjeći zamke patetičnosti i pristranosti, premda je njezin autorski stav vrlo jasan. Čak i kiša film je koji može poslužiti kao opomena kako političarima (što će im se dogoditi ako izgube svaki racionalni kontakt sa stanovništvom), tako i njihovoj izbornoj bazi (do čega može doći ako na vrijeme ne reagiraju). Političari se tijekom pobune pozivaju na zakon koji je na njihovoj strani, no zakon i moral, kao što je to vidljivo i iz ovog primjera, ne moraju uvijek i nužno biti na istoj strani.
© Goran Ivanišević, FILMOVI.hr, 16. veljače 2011.
