
Béla Tarr... Tarr Béla... ovo će ime svakom iole informiranijem filmofilu pobuditi sasvim osebujne osjećaje. Jer, radi se o možda najosebujnijem filmskom Autoru (s izrazito velikim A). Béla Tarr kinematografsku je popudbinu zadužio svojim Sotonskim tangom (Sátántangó, 1994). Ovaj je film svojom poetikom, umjetničko-matematičkim postavom zlatnog reza, nestandardnom duljinom od sedam i pol sati te, najvažnije, svojim osebujnim ozračjem – posve očarao poklonike. Kultnom statusu i mozaiku Sotonskog tanga Tarr će pažljivo dodavati nove kockice. Jednu će od njih autor posebice obilježiti i pridjevom svog „posljednjeg filma“. Dakle, Torinski konj (A Torinói ló, 2011) upravo je tako najavljivan... Posljednji film, ultimativno autorsko djelo, testament velikoga autora.
O kakvom se filmu doista radi? Svima onima koji su se do sada imali priliku upoznati s osebujnom Tarrovom poetikom ni Torinski konj neće ostati nekom terra incognita. Dapače... Monokromatska vizura, dugi kadrovi-sekvence, spore vožnje kamere, posvemašnje insistiranje na ozračju i filmskome vremenu koje graniči s vječnošću. Crno-bijela fotografija Freda Kelemena je – fascinantna. Bez takve vizure ni autorska poetika velikoga redatelja ne bi došla do pune izražajnosti. Kako sam Tarr najavljuje svoj „posljednji film“?

Friedrich Niezsche je u siječnju 1889. godine u talijanskome gradu Torinu doživio potpuni psihički slom. Vidjevši kako na ulici jedan kočijaš nemilice tuče svojega konja, on staje između biča i živoga bića zagrlivši životinju. Nakon toga, apokrifna predaja kazuje nam da je Nietsche poludio te se više nikada nije oporavio, do smrti ostajući na brizi svoje majke i, kasnije, sestre. Međutim, što se dogodilo s konjem? Tarr u svojoj najavi filma kaže da će pokušati ocrtati sudbinu nesretne životinje. No je li tomu baš tako u Torinskom konju?
Film je, zapravo, u cijelosti posvećen čovjeku (ili onome što je od njega preostalo!). Starac-kočijaš (János Derszi) živi sa svojom kćerkom (Erika Bók) negdje u bespućima mađarske ravnice okružene brdima. Taj će pejzaž, dramatično podcrtan neprestanim zavijanjem vjetra – sve do konačnog smiraja – biti osebujnom eliotovskom Pustom zemljom. Jedina je hrana kojoj se svakoga dana dvoje ljudi jednolično predaju krumpir. Jedu ga skuhana vadeći ga iz lupine te ritualno nakon njega ispijaju čašu Palinke (mađarske rakije).

Riječi su vrlo rijetke. Djevojka svlači i oblači oca, on je netremice promatra. Zatim naizmjence sjede pred prozorom. I tako pet dana i pet noći. E da... Što je bilo s konjem? Konj (Ricsi) stoji usred derutne staje, vidno star i umoran, ništa ne jedući. Jedini pokušaj starca – nakon uvodnog kadra-sekvence koji je posve usredotočen na samog konja – da upregne životinju i pođe u grad razbija se o njezinu pasivnost. Vidljivo je da konj svakodnevno vene i da mu se bliži kraj. No, rekoh već, u filmu Béle Tarra ipak se radi o – ljudima. Svaki njihov dan započinje jutarnjim odlaskom kćeri do zdenca gdje istim ritualom puni dva vjedra vodom. Voda jest izvor žuvota. U danome slučaju tomu je doslovno tako. Nakon što jednom prigodom Cigani prođu pored kuće na osami, sljedećeg jutra – vode nestaje. Počinje lagano umiranje... Na kraju petoga dana staje i vjetar... Otac i kći spremaju se na odlazak iz puste zemlje. No u istome se kadru-totalu i vraćaju. Na kraju nestaje i svjetla. Potpuni mrak... Njih dvoje još uvijek jedu svoj krumpir. No, slutimo, i njega (tj. Zemlje!) će nestati.
Osebujni intermezzo u postavu filma čini dolazak starčeva znanca Bernharda (Mihály Kormos). On će svojom tiradom o moralnom rasapu društva navijestiti i konačno fizičko rasulo života na zemlji. Kao prorok, stranac koji dolazi po Palinku, svojevrsni je vjesnik Apokalipse. No to su, ustvari, Cigani. U razgovoru koji sam vodio s prijateljem o dojmovima što ih je pobudio film Béle Tarra složili smo se u jednome – u njegovoj kozmologiji. Jer, u polaganom odumiranju ljudi radi se o nestanku svih četiriju elemenata: vode, zemlje, zraka, vatre. Najprije presušuje zdenac, nema vode. Zatim nestaje i zemlje, otac i kći više nemaju kamo otići. Nadalje, nestaje zraka... vjetar staje i ostavlja sablasnu, samrtnu tišinu. Konačno, nestaje i vatre – petrolejska se svjetiljka više ne dâ upaliti. Mrak... U tami još čujemo šuštanje gulidbe krumpira, no onda se sve stišava.

Doista, što preostaje? Može li Béla Tarr još nešto snimiti nakon ovakva ultimativnog završetka svoga Torinskog konja? (Naravno, kad ne bi bio dosljedan najavi posljednjeg filma.) Što još može uslijediti nakon krajnjeg mraka i tmine? Torinski konj vrhunska je izvedba, dovršetak jedne sasvim osobite vizualne poetike. I u ovome filmu Tarr koristi usluge svog – još od Prokletstva (Kárhozat, 1988) – koscenarista Lászla Krasznahorkaia. Obrat koji je tom suradnjom kinoautora preobrazio iz artistički nadarenog bilježitelja socijalne stvarnosti u umjetnika posve predanog metafizičkim implikacijama ljudske egzistencije – polučio je i više negoli fascinantna djela.
Nakon Sátántanga uslijedili su nešto konvencionalniji filmski zapisi. Ipak, i Werckmeisterove harmonije (Werckmeister harmóniák, 2000) nastavljaju sotonski ples. Nepodnošljiva težina postojanja izbija iz cjelokupnog ozračja filma. Prema Simenonu rađeni film Čovjek iz Londona (A Londoni férfi, 2007) unekoliko ublažuje radikalnost poetike Tarra i Krasznahorkaia. Svojevrsni je predah prije konačnog tour de force. U tom je smislu Torinski konj povratak najiskonskijoj metafizičnosti Autora. Premda će sljedbenici i poklonici Nietzschea teško prepoznati neke izravne motive iz njegova pisana opusa, Tarrov je film, naravno, duboko filozofijski. Prije svega, radi se o filmskoj transpoziciji nekih temeljnih ontoloških pitanja. Zašto uopće nešto, a ne radije ništa? Ima li nakon bitka kao prisutnosti (parousia) nekog nadolaska zgode (Ereignis)? Čemu ljudi u svijetu u kojem ih je napustio Bog?

A Torinski konj? Radi se o kazni. Čovjek je kažnjen zbog svoje okrutnosti prema konju. Kazna je strašna, neopoziva, ultimativna. U svakome slučaju, vizualno fascinantniji film već dugo nisam vidio. Stoga ga preporučujem kao osebujno filmsko i filmofilsko iskustvo. Neupitno, uz Sotonski tango, najvažniji je to Autorov film i dostojan testament opusa!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 23. siječnja 2012.
