
Sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća holivudski su studiji posegnuli za starim i kultnim televizijskim serijama kako bi nadomjestili manjak svježih i originalnih ideja, a televizijsko blago tada je bila neiscrpna riznica likova i priča. To je kontekst iz kojega je 1996. godine izniknula i Nemoguća misija. Glasine govore da se Tom Cruise, zvijezda ali i producent filma, i redatelj Brian de Palma nisu najbolje slagali. Potonji je bio odveć jaka autorska ličnost, doduše s nizom manje uspjelih filma u drugoj polovici osamdesetih i prvoj polovici devedesetih godina, da bi jednoj filmskoj zvijezdi dopustio da mu diktira kako bi film u konačnici trebao izgledati. De Palmi se pak nakon premijere Nemoguće misije zamjeralo kako se nakon godina filmskih financijskih promašaja prodao zabavljačkom Hollywoodu kako bi popravio vlastiti rejting, premda je upravo njegova zasluga bila u tome što se film nije sveo na konfekcijski akcijski film za brzi zaborav nego je oblikovao vrlo dobro i zabavno ostvarenje. Redatelj je uspio postići ravnotežu između staroga i novoga – klišeje i narativne obrasce špijunskoga subžanra iskoristio je kako bi ih povezao s novim očekivanjima publike – high-tech akcijom te pustolovnim vratolomijama pa je njegov film imao nešto od onoga staromodnoga štiha i atmosferičnosti špijunskih filmova.

Međutim, de Palmu je njegov čvrsti stav očito koštao angažmana na sljedećim nastavcima. Drugi nastavak potpisao je John Woo (Čovjek bez lica), a treći J. J. Abrams (Super 8, Zvjezdane staze). U tim su filmovima akcijske sekvence metastazirale te su svojim pretjerivanjem i lišenošću osjećaja za mjeru dovedene do apsurda. Scenaristi David Koepp (Jurski park, Spiderman), Steven Zallian (Schindlerova lista), koji su u to vrijeme napisali neke od najatraktivnijih visokobudžetnih filmova, i veteran Robert Towne (Kineska četvrt), nisu angažirani na novim nastavcima, s iznimkom potonjega, koji je pisao dvojku, što nije pomoglo jer su dvojica drugih autora sklepali nesuvislu priču, kakvu je, uostalom, imala i trojka. Četvrti izdanak filmskoga serijala o agentu Ethanu Huntu (Tom Cruise) podnaslovljen Protokol duh, koji potpisuje redatelj animiranih filmova Brad Bird, svakako je bolje ostvarenje od prethodnih dvaju, ali ne dostiže razinu originala.
Na priču i scenarij, koje su osmislili i napisali Josh Appelbaum i Andre Nemec, inače scenaristi brojnih američkih televizijskih serijala, ne treba se previše obazirati. Oni nas vraćaju na hladnoratovske teme i fetiše, koji nakon pada Berlinskoga zida jednostavno nemaju koga više zainteresirati, a današnjim su klincima ionako pronađeni neki drugi neprijatelji i demonizirani Drugi – primjerice, umjesto nekadašnjih Rusa, sada su to arapski teroristi. Iako film barata sasvim vintage pričom, Bird nije uspio unijeti u svoje djelce ništa od staromodnoga štiha i atmosferičnosti, ali njegov film čvrsto stoji u horizontu očekivanja ipad-generacije. Da se samo još malo vratim na priču filma: ona je tanašna i banalna i postoji iz jednoga jedinoga razloga – kako bi likove i akciju držala na okupu i davala privid konciznosti materijala. Možete mi prigovoriti kako danas ionako više nikoga nije briga za priču, važno je da bude bombastično i šareno, no držim kako svaki dobar film kreće upravo od čvrstih temelja – same priče.

Nemoguća misija: Protokol duh odvija se na pet lokacija: Budimpešta, Moskva, Dubai, Mumbai, San Francisco. Svaki od navedenih lokusa poslužio je autorima za inscenaciju eksplozivnih akcijskih prizora. Primjerice, u Moskvi je Bird digao u zrak pola Kremlja, a Burj Dubai poslužio je kako bi Hunt ponovno pokazao svoje planinarske vještine, samo što je litice iz američke pustinje (Nemoguća misija 2) zamijenila najviša zgrada na svijetu. Dakle, film uvelike počiva na atraktivnim i egzotičnim lokacijama, koje se gotovo fetišiziraju te postaju mjesto proizvodnje žudnje gledatelja.
Rekao bih da se Bird pokazao mnogo discipliniranijim redateljem od svojih prethodnika Wooa i Abramsa, koji su se u potpunosti iscrpljivali u konfuznim akcijskim prizorima u kojima je montažer imao više posla od redatelja. Međutim, Bird također preuzima šablonu prethodne dvojice pa je cijeli film jedna velika akcijska scena u kojoj se manji segmenti dosljedno izmjenjuju kao na pokretnoj traci: predah-akcija-predah-akcija i tako do kraja. U navedenom kontekstu bilo bi nepravedno reći da redatelj ne zna dobro orkestrirati akcijske sekvence, dapače, one znaju biti uzbudljive i dinamične (primjerice, potjera u pustinjskoj oluji dobro je režirana). Prizor u Mumbaju, u kojem se pokušava onesposobiti satelit, s Jeremyjem Rennerom kao glavnim akterom, fino je iskadriran. S druge strane, pojedini se prizori bespotrebno dovode do parodičnosti. Huntov pokušaj da s prekratkim konopcem dobije zalet kako bi s vanjske strane Burj Dubaija ušao u prostoriju, prilikom čega lupi glavom o zid, trebalo je očito biti duhovit, ali promašuje cilj.

Međutim, Bird, kao i dvojica njegovih prethodnika, ne zna kada treba stati – akcijske sekvence teku u nedogled, do zamora i iznemoglosti, pa se film, nažalost, u potpunosti iscrpljuje u akciji. Treba uzeti u obzir činjenicu kako film traje sto i trideset minuta, a sama priča ne nudi materijala za toliku minutažu pa je ona, očigledno, posljedica pretjerana trajanja akcijskih prizora. Film bi zasigurno bio efektniji kada bi trajao kojih tridesetak minuta kraće, čime bi se bolje izbalansirala napetost. Cjelini ne pomaže niti glavna glumačka četvorka koje djeluje iznenađujuće umorno. Četvrta Nemoguća misija zabavan je film i to je sve što se od njega može očekivati – filmska konfekcija za brzu konzumaciju i još brži zaborav.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. prosinca 2011.