Nanni Moretti u posljednjih je tridesetak godina postao dobar, često humoran kroničar talijanskoga društva i njegovih kulturnih i političkih procesa. Ovoga je puta na red došao sam Vatikan i crkvena hijerarhija pa ako ste se ikada zapitali kako djeluje život ondje gdje kamere i fotoaparati ne mogu zaći, Moretti je odlučio gledateljima ponuditi svoju inačicu priče. U humorno intoniranom filmu Imamo papu pokušao je spojiti nespojivo – psihoanalizu i religiju. Ne samo da se psihoanalitičke premise i metode nikako ne slažu s teološkim pogledima na svijet nego je i sam Sigmund Freud držao kako religija nije ništa drugo nego masovna opsesivna neuroza te je izrazio nadu da će jednom u budućnosti ljudski rod napokon dosegnuti genitalni stupanj razvoja i odbaciti sve magijsko-mitološke primjese koje priječe slobodan i nesputan razvoj pojedinca.
Moretti pak kreće od spomenutoga sraza, pa se njegovi kardinali, kada svim mogućim metodama ne uspiju privoljeti novoizabranoga papu da se sa svoga čuvenoga balkona obrati vjernicima koji nestrpljivo čekaju i prihvati dodijeljenu mu novu dužnost unatoč silnoj psihičkoj blokadi – obraćaju za pomoć psihoanalitičaru. Međutim, bilo bi neopravdano ustvrditi kako Moretti gradi svoj film na srazu dvaju dijametralno udaljenih koncepata, iz čega bi eventualno proizlazila humorna strana filma. Njegov psihijatar-psihoanalitičar ipak je tek sporedna figura koja svoje metode neće niti pokušati sasvim primijeniti na novoga papu, a mnogo je više posrijedi pokušaj da se na humoran i human način prikaže ono što se krije iza dobro utvrđenih vatikanskih zidina. Drugim riječima rečeno, vjerskim je glavešinama Moretti pokušao udahnuti dozu čovječnosti te ih prikazati kao obične, svakodnevne ljude koji imaju niz vlastitih problema, pri čemu se često koristio i karikiranjem, naravno u pozitivnom smislu riječi. Navedeno je opet samo jedna strana filma jer autor vrlo suptilno ironizira samu hijerarhiju a koja se poštuje unutar vatikanskih zidina, koja je izgubila dodir s vremenom i stvarnošću.
Kolikogod fotografija Alessandra Pescija vrlo rafinirano nastojala uhvatiti štih i ljepotu vatikanskih arhitektonskih zdanja, ona u konačnici ne ostaju ništa drugo nego kulise zatvora. Poigravanje konceptom zatvora uopće je vrlo znakovito u filmu. Ne samo da su kardinali tijekom izbora pape zatvoreni u Vatikanu nego to biva i Morettijev psihoanalitičar, koji mora ostati izoliran sve dok papa ne ozdravi i odluči se obratiti vjernicima. Upravo koncept zatvora autoru omogućuje da razvije humorne segmente filma, koji su često zaogrnuti ironijom i farsičnošću, jer kad je jednom unutra, psihijatar uspijeva upoznati sve protagoniste i njihove boljke. Stoga taj imaginarni zatvor ujedno počinje predstavljati i potiskivanje pa gotovo groteskna inscenacija prvenstva u odbojci među kardinalima, koji su podijeljeni u skupine prema geografskim oblastima iz kojih potječu, djeluje kao svojevrsno olakšanje, ispušni ventil. Izvrstan je prizor u kojem psihoanalitičar dolazi na prvu seansu s papom, ali mu je odmah sugerirano što ga nikako ne smije pitati. Također, prilikom istoga razgovora, njih dvojica nemaju privatnosti nego su okruženi kardinalima koji vrše svojevrstan nadzor nad njima, a bit je odnosa analitičar-analizirani da budu izolirani od vanjskoga svijeta. Izvrsno je postavljen i prizor u kojem Morettijev lik kardinalima tumači kako je Biblija zapravo knjiga o depresiji i anksioznosti. Međutim, autor nije uspio odoljeti a da ne ironizira i sam lik psihoanalitičara te pitanje narcizma.
Tu se priča račva na dva kolosijeka. Jedan prati Melvillea (Michel Piccoli), odmetnutoga papu i njegovu šetnju rimskim ulicama, a druga se odnosi na psihoanalitičara koji je zatvoren s kardinalima jer vatikanski glasnogovornik (Jerzy Stuhr) obmanjuje kardinale kako se papa povukao na molitvu. Melvilleova strana priče ima pak više dramskih akcenata te predstavlja svojevrsnu potragu za izgubljenim vremenom i neposrednošću egzistencije, a izravno se nadovezuje na gore spomenutu potku o depresiji i anksioznosti. Papa tako nije spreman na odgovornost i ovlasti koje sugerira njegov položaj, a to pojačava neurozu. Piccolijev Melville, nakon bijega iz Vatikana, djeluje kao da je doživio regresiju na infantilnu razinu i doba nevinosti te ponovno otkriva čari života.
Uspjeh filma proizlazi iz dvaju dobro izbalansiranih segmenata, a svakako treba istaknuti i izvrsne glumačke kreacije Michela Piccolija te uglednoga poljskoga glumca i komičara Jerzyja Stuhra, koji uvelike doprinosi živosti cjeline. Imamo papu vrlo je dobar film kojim je Moretti pokazao kako je svakako jedan od najvažnijih talijanskih filmaša današnjice.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. prosinca 2011.
