Problem je američkih filmova koji se bave rasnom problematikom, a računaju na širok odaziv publike, što (pre)često nastupaju s pogrešnih perspektiva, unatoč činjenici kako su u svojoj srži nastali iz plemenitih i demokratičnih pobuda. Da film dopre do široke bjelačke publike, koja je najbrojniji filmski konzument, mahom treba imati perspektivnog bjelačkog redatelja, a isto tako, ako glavni lik već nije bijelac, onda svakako treba imati bitnu ulogu u razvoju same priče, odnosno treba je usmjeravati, barem iz prikrajka. Tako je i u filmu Tajni život kućnih pomoćnica glumca pa redatelja Tatea Taylora upravo bjelkinja onaj agens koji je zaslužan da se čuje glas, odnosno priča drugih. Film, čija se radnja odvija šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća u osvit građanskih previranja, težnji za demokratizacijom američkoga društva i kontrakulturnih pokreta, sporadično djeluje kao da želi umiriti grižnju savjesti bijelaca za njihovo nekadašnje ponašanje te istaknuti da je bilo i onih koji su dali svoj obol borbi za rasnu ravnopravnost.
Iako je Emma Stone (Easy A) poprilično dobra u ulozi novinarke-početnice sa spisateljskim ambicijama Eugenije Skeeter Phelan, njezin je lik zapravo slabo koncipiran i izgrađen od silnih klišeja koji su već dugo u optjecaju, u rasponu od potrebe da okolini pokaže istinu do njezinih njujorških poslovnih ambicija. Njezina Eugenia odveć je ispravna i dobra da bi bila uvjerljiva, a predstavlja onaj tip lika koji se svim silama bori kako protiv vlastitih problema tako i protiv onih društvenih kako bi donijela napredak. Prometejska funkcija toga lika stoga više iritira gledatelja nego što ga uspijeva zaokupiti pa je šarm Emme Stone jedino što ga spašava od puke funkcije i šablone. Ponekad je manje zaista više, što Tayloru još uvijek nije jasno pa nastoji motivaciju likova potpomoći i osobnim razlozima, što još nekako i funkcionira, ali kada u kontekstu lika Eugenije uvede i ljubavnu priču koja je dramaturški višak jer ne vodi nikamo, cijela se stvar opasno počinje približavati nikada se nisam poljubila klišeju.
Problem je što u filmu ne možemo govoriti o zaokruženim likovima – oni su plošni i jednodimenzionalni, ili loši ili dobri. Skeeter je tako iznimna mlada žena koja se bori protiv zatucane sredine pod cijenu da ostane sasvim sama, međutim, njezina psihologija nikada nije podrobnije razrađena. Likovi bijelaca, napose slabo obrazovanih, ali dobrano zatucanih američkih provincijskih bjelačkih kućanica, prikazani su odveć plošno, dekorativno i karikaturalno. Navedena su tri postupka, očigledno, korištena kako bi se dotični likovi ismijali i prikazali u cjelokupnoj monstruoznoj nazadnosti, ali njihovo pretjerano i neprestano hihotanje, vrištanje i uzbuđivanje s vremenom počinje biti zamorno i promašuje svoj prvobitni cilj.
Naravno da nikada nismo očekivali od Hollywooda da nas uči filmskoj povijesti, ali povijesni kontekst priče ovoga djelca sasvim je reduciran. Sramotno razdoblje američke povijesti ovdje je ogrnuto humorom kako bi umilo oporu povijesnu stvarnost koja govori da je nekoliko desetljeća unazad država, koja se danas diči svojom navodnom demokracijom i koja samu sebe poziva da ratnim pohodima uvede demokraciju u neke manje liberalne dijelove svijeta, i sama imala gore zakone od brojnih zemalja u kojima je kasnije ratovala u ime slobode djelovanja i mišljenja.
Želim reći da je Tajni život kućnih pomoćnica ultimativna američka melodrama u punom i negativnom smislu te riječi, od koje bi redatelj poput Douglasa Sirka, zamotavši priču u camp celofan i dostatnu dozu ironije, mogao učiniti zanimljivo ostvarenje, ali ne i Taylor, koji se shvaća odveć ozbiljno i nema smisla za suptilnu ironiju. Dakle, posrijedi je politički korektno djelo, glomazno i tromo, puno patosa. Pritom je redateljev rukopis odveć konvencionalan, bez ikakvih sižejnih poigravanja i stilskih eksperimenata, a naglasak je na tome da se priča što razgovjetnije i jasnije ispriča, bez ikakve simbolike i težnje za intelektualnim angažmanom gledatelja, od kojih se očekuje jedino emocionalna recepcija. Dok gledate Tajni život kućnih pomoćnica, imate silan osjećaj da ste sve to – od redateljevih postupaka, do tijeka priče, situacija i odnosa među likovima, pa i samih dijaloga – nebrojeno puta vidjeli u svim filmovima koji igraju na kartu iste šablone, što samo svjedoči kako je namjera autora bila stvoriti lagan film za široke mase.
Narativna struktura filma također je odveć razbarušena i neusredotočena, a cjelina je predugačka pa bi materijalu i njegovu tretmanu više odgovarala forma televizijske mini-serije. Pojedine su sekvence zbrzane i odveć stereotipne te je na njima kako redateljski tako i scenaristički trebalo dodatno poraditi, a tu ponajprije mislim na one koje se odnose na odnos majke i kćeri Phelan. Taylor je više pažnje trebao posvetiti i dijalozima koji su na trenutke saharinski i odveć sapunasti („Hvala ti što si vratila hrabrost u ovu obitelj.“) da vam je žao glumaca koji se svojski trude da ih što ozbiljnije izgovore.
Ipak, svakako treba istaknuti pojedine i izvrsne glumačke kreacije, a tu ponajprije mislim na Violu Davis (Solaris) i Octaviju Spencer (Spiderman) u ulogama dviju sluškinja, a koje su uspjele unijeti kako živosti tako i veliku razinu humanosti u svoje izvedbe.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 22. prosinca 2011.