Malo je razloga za pjesmu

60. međunarodni filmski festival Mannheim – Heidelberg (60. Internationales Filmfestival Mannheim – Heidelberg), 10. – 20. studenoga 2011.

  • Parking (Parked), red. Darragh Byrne

    Filmski festival u Mannheimu jedan je od najstarijih u Europi i drugi najstariji u Njemačkoj. Svake godine posjeti ga oko šezdeset tisuća posjetitelja, što možda i nije impozantna brojka u usporedbi s nekim većim festivalima, ali za radnički grad srednje veličine, koji se baš i ne ističe kulturnom ponudom, riječ je o respektabilnoj brojci. Sâm festival u nekoliko je segmenata sličan, primjerice, kultnom oberhauzenskom: nastao je kao pokušaj kulturnog uzdizanja pretežno radničke populacije kojoj se u gradu nije mnogo toga nudilo tijekom godine; oba su usmjerena na autorski film i s vremenom zadobila ugled i poštovanje kako filmaša tako i producenata, gledatelja i kritičara. Zadnjih desetak godina uz Mannheim pozornica zbivanja je i obližnji, neusporedivo šarmantniji Heidelberg, gdje se prikazuje istovjetan program. Šezdeseto izdanje festivala u konkurenciji je donijelo nekoliko vrlo kvalitetnih ostvarenja, od kojih ću ovdje izdvojiti pet filmova: prvo dva detaljnija osvrta na irsku crnohumornu dramu Parked Darragha Byrnea, koja je osvojila glavnu nagradu međunarodnog žirija, te kanadsku psihološku dramu The Salesman (Le vendeur) Sebastiena Pilota, koja je dobila nagradu FIPRESCI-ja, Međunarodnog udruženja filmskih kritičara.

    Kao član žirija kritičara sudjelovao sam u razgovorima s kolegama, ali i redateljima, a nerijetko se isticalo da je ovogodišnji program mogao biti i bolji s obzirom na reputaciju festivala, kao i činjenicu da su upravo ovdje karijeru započeli neki od najvažnijih europskih, ali i američkih filmaša poput Fassbindera, Jarmuscha, Egoyana, Wendersa ili braće Kaurismäki te da su zahvaljujući nagradama kao debitanti krenuli stazama slave. Je li tome razlog teza da festival na izvjestan način živi na staroj slavi, ili je ovogodišnja selekcija bila nešto lošija od uobičajene, vrijeme će pokazati. No od petnaest filmova iz glavne konkurencije barem je trećina vrlo dobrih, i bilo bi dobro kad bi neki od njih dospjeli i do hrvatskih kina.
    Parking (Parked), red. Darragh Byrne
    Jedan je od njih Parked (u slobodnom prijevodu Parking) iskusnog televizijskog redatelja Darragha Byrnea, kojem je ovo dugometražni igrani prvijenac. Nezaposleni urar Fred Daly (vrlo dobra izvedba Colma Meaneya) živi na neobičnoj adresi – Mazda 626, gradsko parkiralište, Coast Road, Dublin. Iako je ranojutarnji pogled na kišom isprani dublinski krajolik i beskrajno more očaravajući, romantika prestaje kad shvatite da morate odmagliti prozore u autu. Fred je stjecajem okolnosti izgubio posao i boravište te se u srednjim pedesetim godinama vraća u rodni grad, živeći u jedinoj imovini koja mu je preostala – polovnom autu. Iako mu socijalne službe ne žele dodijeliti stan, ne posustaje duhom nego nastoji živjeti normalan život, pa čak i pronaći ženu s kojom će moći provesti ugodne trenutke. Na parkingu upoznaje mladog Cathala (Colin Morgan), također beskućnika i ovisnika o drogama, a usprkos drastičnim razlikama u svjetonazoru, godinama i Fredovoj odbojnosti spram droge, ubrzo se sprijateljuju kao dva nesretnika za čiju je sudbinu dobrim dijelom odgovorno društvo. Fred se u međuvremenu zbližava s mjesnom učiteljicom glazbe, no njegov će se prijatelj naći u životnoj opasnosti kad ga posjete dileri droge kojima je dužan novce...

    Byrneov je film vrlo dojmljiva, emocionalno snažna i nadasve originalna priča o dva brodolomca koji žive na rubu egzistencije, ali unatoč tome nadaju se nekom ljepšem životu. Provokativan, ali vrlo odmjeren i odlično napisan scenarij, vrsne glumačke izvedbe, kao i skladno pogođena mjera tragičnosti i suptilnog humora temeljne su odlike toga filma. Redatelj uspijeva pokazati sve suptilne nijanse protagonista portretirajući ih s velikim simpatijama, istovremeno na topao ali i duhovit način. Byrne ne nudi izravnu odnosno angažiranu kritiku društva koje odbacuje ljude koji to nisu zaslužili niti krivnju prebacuje na glavne junake; njegov je pogled u izvornom smislu humanistički, sa smislom za melodramatičnost koja nigdje ne prerasta u patetiku. Ovo je ponajprije priča o neobičnom prijateljstvu dva čovjeka koji su se našli u bezizlaznoj životnoj situaciji, iz koje će se izvući na sasvim različite načine. Parked je pravi autorski film koji odudara od srednjestrujaških ostvarenja i ujedno ispunjava sva tri uvjeta koje redatelj u jednom intervjuu spominje kao odlike dobrog filma: mora emocionalno dirnuti gledatelja, imati razaznatljivu i smislenu priču te ga ujedno i zabaviti.
    Prodavač (Le vendeur), red. Sébastien Pilote
    Prodavač (Le vendeur) posve je drukčiji film, ali s Byrneovim ostvarenjem neočekivano dijeli neke zajedničke crte. To je priča o iskusnom prodavaču automobila Marcelu Levesqueu (vrlo dobar Gilbert Sicotte), šezdesetogodišnjem udovcu čiji je život omeđen dvama ljubavima: strast prema poslu koji radi i prema kćeri i unuku koje bezrezervno voli. U industrijskom gradiću na sjeveru Kanade, gdje su zime oštre, a bjelina snijega pruža dugotrajan osjećaj usamljenosti i otuđenosti, Marcel je osoba koja želi druge učiniti sretnima. Preciznije rečeno, on svojim kupcima ne nudi samo automobile nego i neku vrstu sna o boljem životu; uspijeva ih nagovoriti da kupe novi auto iako im on možda nije potreban ili si ga ne mogu priuštiti. Kao najbolji i najiskusniji prodavač u firmi ne razmišlja o skorom umirovljenju, ali iznenadna kriza koja pogađa gradić uvelike će se odraziti na njegov posao. Jedina tvornica u okrugu, koja praktički prehranjuje cijeli grad, uslijed globalne ekonomske krize nedavno je zatvorena i sudbina čitavog mjesta dovedena je u pitanje. Marcel će morati uložiti mnogo više truda ne bi li u vremenu krize prodao barem dio automobila iz salona, no ubrzo će se suočiti s dubljom, obiteljskom tragedijom: ironijom sudbine, u prometnoj nesreći smrtno stradaju njegovi voljeni. Duboko potresenom, preostaje mu samo posao kao jedini smisao u životu...

    Kao i Byrneu, i Piloteu je to prvi cjelovečernji igrani film, no ponešto drukčijeg autorskog štiha. Naime, Pilote se odlučio za naizgled prozaičnu i konvencionalnu priču bez dramatičnih obrata (osim tragedije na kraju), usporenog ritma i jednolične naracije. No vrlina filma nalazi se upravo u naizgled jednostavnoj i simbolikom neopterećenoj priči koja na površini ne izgleda dinamično, ali dubinskim pogledom razotkriva brojne skrivene slojeve. Poanta filma nalazi se u korespondiranju jednog mirnog, rutinski življenog privatnog života i velike ekonomske krize. Dojmljiva scenografija (filmom u cijelosti dominira simbolička bjelina snijega, osim na samom kraju), solidna mizanscena bogata detaljima, gluma Gilberta Sicottea u glavnoj ulozi i uspješana ravnoteža između rutinskog odrađivanja posla i kolapsa čitavog jednog grada zajedno tvore dramu koja ne samo što dubinski ulazi u psihologiju protagonista nego donosi i suptilnu, ali nedvosmislenu društveno-političku poruku.
    Prodavač (Le vendeur), red. Sébastien Pilote
    Jedan je od temeljnih kontrasta onaj između osobe koja prodaje automobile ljudima koji proizvode slične proizvode u tvornici. Ovdje nailazimo na kapitalizam u njegovu najčišćem i najjasnijem obličju: Marcel će uspjeti prodati novi auto radniku koji je dobio otkaz jer ga je uvjerio da će ga to učiniti sretnim, iako nema novaca da otplaćuje ratu kredita za nj. Zapravo, kazivanje laži temeljna je odlika kapitalizma: Marcel nije sjajan trgovac jer prodaje fantastične aute, nego zato što svakoga uspijeva uvjeriti u priče o snovima i idealima koje oni predstavljaju. Automobil je, dakle, puki materijalni proizvod koji je nemoguće prodati bez neke priče, njegove simboličke vrijednosti. Na prvi pogled, atmosfera Piloteova filma nalik je mikrokozmosu nekih filmova braće Cohen u kojima se osobne tragedije prikazuju uz dozu ironije i suptilnog humora, na podlozi beskrajnih i opustjelih krajolika kao simbol društvene i emocionalne hladnoće. Ovdje je osobna tragedija prekretnica koja naizgled ništa ne mijenja, ali u cijelosti oblikuje film (scena nesreće uvodna je sekvenca, za koju ćemo tek kasnije shvatiti što je ustvari). Tu se javlja i jedan od najdojmljivijih kadrova: scena mrtve životinje stradale u sudaru, čija se krv prelijeva po kristalno bijelom snijegu.

    Prodavanje automobila nije samo smisao Marcelova života nego i smisao kapitalizma: prodati proizvod znači uz njega ispričati i neku laž, a Marcel je u tome majstor. Jedini je način da prevlada gubitak voljenih da nastavi s poslom, i u tome je kvaka: u pozadini Pilote često ubacuje kadrove radnika koji štrajkaju zbog otkaza i zatvaranja pogona, nenametljivo ali jasno dajući do znanja gledatelju da postoji paralelizam svjetova. Prodavač nije agresivno društveno angažiran film; redatelj nam jasno daje do znanja da stvari nisu posve jednostavne. To je naprosto film o sudbini jednog čovjeka u kotlu kapitalizma, i upravo je suptilnost s kojom je ona prikazana njegova najbolja strana. Na kraju, sve se ipak svodi na laži i snove: sličnost između trgovca i redatelja jest u tome da oboje govore laži, ali ih uvijek zapakiraju u dopadljivo i lijepo ruho. Utoliko su filmovi slični kapitalizmu: oboje su sazdani od snova i obmana.
    Strah od padanja (Lęk wysokośc), red. Bartosza Konopke
    Od ostalih filmova u glavnoj konkurenciji vrijedi spomenuti tri odlična ostvarenja. Prvo je Strah od padanja (Lęk wysokośc) mladog poljskog redatelja Bartosza Konopke. Priča je vrlo jednostavna, ali atmosferično nabijena: televizijski novinar Tomek ima uspješnu karijeru, ne oskudijeva novcem i uglavnom je zadovoljan svojim životom. No jednoga dana dobije obavijest iz bolnice da mu je otac hospitaliziran na psihijatriji. Suočenom s očevom shizofrenijom, Tomeku će se život polako mijenjati, i na vidjelo će izlaziti brojni potisnuti problemi iz prošlosti... Ovo vrlo snažno režirano ostvarenje odlikuje se sivom scenografijom, tmurnim interijerima i eksterijerima, vrlo dobrom glumom dvojice glavnih junaka i provokativnošću teme. U razgovoru s redateljem doznali smo da je film uvelike utemeljen na osobnoj životnoj priči o ocu koji je doista bio shizofreničar, i da je dugo pripremao scenarij, sklapajući financijsku konstrukciju za snimanje svog dugometražnog prvijenca.

    Film je slojevita drama fokusirana na odnos oca i sina, ali njezino je značenje univerzalno jer u biti govori i o shizofrenoj naravi svijeta u kojem danas živimo. Slojevitost fabule i vrlo inovativna mizanscenska i scenaristička rješenja odaju dojam mnogo zrelijeg redatelja, a autorovo poznavanje naravi bolesti iz prve ruke pridonijelo je da se shizofrenija na filmu prikazuje izuzetno vjerno. Dodatna je vrijednost u suptilnoj gradaciji osjećaja između oca i sina, koji cijeli život traga za roditeljskom ljubavlju i s vremenom shvaća da njegova televizijska karijera ne vrijedi ništa ako ne ispuni vlastitu emocionalnu prazninu. Iako pomalo zbrkane, sekvence Tomeka i njegove djevojke Ewe, koji se naposljetku ipak odluče imati djecu (zbog toga što je protagonist zanemaruje baveći se oboljelim ocem, ali i od straha da dijete ne naslijedi duševnu bolest), snažna su protuteža: protagonist mora odlučiti što mu je važnije u životu. Nakon prvih projekcija, neki su kritičari rekli da je ovo najsnažniji poetski izraz tjeskobe u poljskom filmu nakon Dekaloga Kieslowskog; a ta teza nije pretjerana, i siguran sam da narednim filmom mladi Konopka neće iznevjeriti očekivanja.
    Kineska hrana za van (Un cuento chino), red. Sebastián Borensztein
    Un cuento chino (u engleskoj distribuciji: Chinese Take-Away) veoma je duhovita i zabavna priča o mladom Kinezu koji se spletom okolnosti nađe u Buenos Airesu, kamo je doputovao u nadi da će pronaći ujaka: iz svoje domovine otišao je iz nepoznatog razloga, bez novaca i životne perspektive, a jedina osoba koja mu nastoji pomoći mrzovoljni je trgovac Roberto (glumi ga popularan argentinski glumac Ricardo Darin). Roberto na ulici slučajno nailazi na mladića kojeg se ne može riješiti pa mu odluči pomoći. Od ponuđenog kreveta za jednu noć, potraga će potrajati tjednima, što će uvelike otežati činjenica da se dva glavna lika u filmu uopće ne razumiju (Kinez, naime, ne zna ni riječi španjolskog), no njihov neobičan susret uskoro će se pretvoriti u iskreno prijateljstvo zbog kojeg će Roberto prestati biti samotan i mrzovoljan prodavač... Nakon dva dugometražna filma i dugogodišnjeg rada na televiziji, Sebastián Borensztein stekao je dovoljno iskustva za snimanje najsloženije filmske vrste – komedije. Doista, u ovom zabavnom i toplom filmu redatelj je uspio na dojmljiv način ispričati pripovijest o neobičnom prijateljstvu dvojice posve različitih ljudi koji ne razumiju ni jednu jedinu riječ onog drugog. Un cuento chino nije samo sjajna komedija nego i ostvarenje koje povremeno naginje apsurdu, što će gledatelji uvidjeti napose u završnici filma.
    Ona ne plače, ona pjeva (Elle ne pleure pas, elle chante), red. Philippe de Pierpont
    Još jedan film vrijedan pažnje belgijska je drama Elle ne pleure pas, elle chante (u slobodnom prijevodu: Ona ne plače, ona pjeva), scenarista, glumca i redatelja brojnih kratkometražnih filmova Philippea de Pierponta. U središtu je zbivanja odnos kćeri prema ocu, no uz bizarno-ironičan obrat: film započinje prometnom nesrećom u kojoj otac 27-ogodišnje Laure završi u komi. Ona ga redovito posjećuje u bolnici i razgovara s njim, iako je ne može čuti i na rubu je života. Redovito dolazeći pred očev bolesnički krevet Laura, postupno shvaćamo, dolazi na neku vrstu osvetoljubive ispovijesti: retrospektivno doznajemo da ju je otac zlostavljao dok je bila djevojčica, tako da se njezini monolozi pred fizički prisutnim, ali mentalno odsutnim ocem doimaju kao sučeljavanje s potisnutim traumama. Ostatak filma fokusiran je na lik Laure i njen problematičan odnos prema muškarcima koje mrzi, ali se svejedno upušta u veze; s majkom koja je ne voli te bratom koji je postigao sve ono što ona vjerojatno neće postići u životu. De Pierponteova psihološka drama ima ozračje komorne priče, vrlo snažno oscilirajući, poetski kazano, između šaptanja i glasnog iskazivanja bijesa i ogorčenosti zbog sučeljavanja s vlastitom prošlošću. Ovakva monološka terapija svojevrstan je oblik autoegzorcizma, a redatelju je uspjelo iz takve konfesionalne forme napraviti narativno pregledan i psihološki nijansiran te, unatoč sadržaju, nimalo patetičan film.

    © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 22. studenoga 2011.

Piše:

Tonči
Valentić

kritike i eseji