Manjak uvjerljivosti i dubine

Strankinja (Die Fremde), red. Feo Aladag

  • Strankinja (Die Fremde), red. Feo Aladag

    Sibel Kekilli na tragu je svoje uloge u izvrsnom filmu Glavom kroz zid (Gegen die Wand, 2004) Fatiha Akina, gdje je i pokazala vrsno glumačko umijeće nakon što je karijeru započela u njemačkim pornografskim filmovima. Strankinja se bavi srazom kultura, različitih tradicija i svjetonazora te ima niz dodirnih točaka sa spomenutim Akinovim filmom jer oba naslova razmatraju život turskih imigranata u suvremenoj Njemačkoj i sraz između prve, nedovoljno akulturirane generacije, koja zadržava svoje tradicionalne stavove i svjetonazor, te njihove djece, koja se svim silama nastoje otrgnuti strogom patrijarhalnom režimu i živjeti u skladu s vrijednostima novoga okruženja. Međutim, Akin je bio iznimno hrabar, opor i izvrstan psiholog, koji je minuciozno prikazao kompleksan odnos dvaju središnjih aktera, a koji neprestano klizi na granici emocionalnoga i psihološkoga sadomazohizma i u kojemu granice prekoračenja tjelesnoga integriteta simbolički predstavljaju kršenje krutih patrijarhalnih normi i svojevrstan protest protiv nametnutih ograničenja kako umu, tako i tijelu.

    Strankinja je pak u pojedinim segmentima mnogo bliža televizijskim filmskim uratcima, da ne kažem čak i tematskim i idejnim okosnicama pojedinih turskih sapunica, koje su trenutačno iznimno popularne u hrvatskih gledatelja. Pritom Kekillina Umay djeluje kao umivena inačica Sibel iz Glavom kroz zid jer, dok je potonja odlučila pokušati radikalno raskinuti s tradicijom koja je ograničava, premda je i dalje zadržala ambivalentan odnos prema svojoj obitelji, a time i porijeklu, sugerirajući kako nesvjesno djeluje iza naših leđa, Umay još uvijek i na svjesnoj razini ne može raskinuti spone sa svojom mnogobrojnom obitelji. Drugim riječima rečeno, Akin nam je nastojao pokazati kako nekada treba ići glavom kroz zid, a Strankinja se zalaže za prihvaćanje i pokušaj mirnoga razrješenja situacije i povezivanja različitosti, premda nikada ne uzima u obzir procese koji leže u pozadini toga.
    Strankinja (Die Fremde), red. Feo Aladag
    Stoga dolazimo do bitnoga problema za uvjerljivost glavne protagonistice. Umay je, naime, nedovoljno scenaristički razrađena jer njezino prijanjanje uz obitelj, koja je odbacuje i osuđuje jer ih je napuštanjem krajnje tradicionalnoga i nasilnički nastrojenoga supruga u Istanbulu osramotila, nije dovoljno psihološki iznijansirano pa njezina potreba da je prihvate oni koji joj zamjeraju nije sasvim jasna jer je bez problema u Njemačkoj mogla nastaviti samostalan život. Barem tako sugerira ovaj film, u kojemu je Njemačka prikazana kao gotovo besprijekorna zemlja uvijek spremna ponuditi pomoć. Seciranje nesvjesnih regija subjekta redateljici i scenaristici debitantici Feo Aladag, inače austrijskoj glumici, svakako nije jača strana pa njezinoj tragičnoj junakinji nedostaje kako uvjerljivosti, tako i dubine. Sibel Kekilli više je nego solidna u glavnoj ulozi, ali jednostavno ne može nadomjestiti navedene propuste i kao glumica svakako zaslužuje bolji materijal.

    Feo Aladag također nedostaje kako redateljske, tako i scenarističke discipline, što je ponekad problem neiskusnih redatelja. Priča je filma, da tako kažem, odveć razbarušena za vlastito dobro, s previše fabularnih rukavaca da bi se oni mogli u jednom standardnom dugometražnom filmu zaokružiti u konciznu cjelinu. Odnos kći-majka, kći-otac, odnosi među mnogobrojnom braćom i sestrama, odnos junakinje i prijateljice, nova ljubavna priča, odnos Umay i turske zajednice u Berlinu, sigurna kuća – svi su ti elementi nagurani u film do te mjere da se Strankinja, umjesto da naglasak stavi na lik, u potpunosti i bespotrebno isrcpljuje u pokušaju da što razgovjetnije ispriča priču. Stoga se i narativna struktura djela pokazuje problematičnom. Film počinje na svome kraju, a nakon kratke uvodne sekvence analeptički se vraća u prošlost te prati priču glavne junakinje od trenutka kada napusti supruga do klimaksa u Berlinu, koji je naznačen na početku. Takvom je cikličkom narativnom strukturom na samome početku otkriven rasplet, odnosno, njegova mogućnost, međutim, iz onoga što sam malo prije naveo jasno je kako sve što se odvija između početka i kraja uratka, a s obzirom na usmjerenost na priču, ipak nije dostatno.
    Strankinja (Die Fremde), red. Feo Aladag
    Pojedine su sekvence zbog pretjerane melodramatičnosti gotovo negledljive, što se posebice odnosi na vjenčanje Umayine sestre, a ujedno predstavlja i nepotreban dramaturški višak jer, kako za razvoj priče, tako i za profiliranje likova, ne igra bitnu ulogu i svojim se patosom pretvara u melodramatičan kičeraj. Kako bi naglasila tragičnost ili emocionalnu bol protagonista, Aladag se često služi konvencionalnim redateljskim i montažnim rješenjima poput usporenih kadrova, međutim upravo zbog njihova konvencionalnoga i potrošenoga korištenja oni promašuju svoju bit i djeluju odveć manipulatorski. Navedeno nikako nije dobro za film koji pretendira biti čvrstim društvenim komentarom zaogrnutim u feminističko ruho.

    Strankinja silno želi biti hrabrim filmom, no ostaje na razini televizičnoga pokušaja. U cjelini razmatrano, posrijedi nije dosadno ili nezanimljivo ostvarenje, ali je, žanrovski gledano, odveć konvencionalno, jer tamo gdje je, primjerice, Fatih Akin (a ovaj film ima tipičnu akinovsku priču) bio politički i kulturno vrlo aktualan i osviješten, uvijek spreman založiti se za interkulturni dijalog, Aladag jednostavno nema snage ostvariti upečatljiv stav i razviti intrigantne odnose među svojim protagonistima. Kažem nažalost jer je materijal svakako bio poticajan za mnogo bolji film.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. prosinca 2011.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji