Filmsko-festivalski svijet veljaču iščekuje zbog Berlina, svibanj zbog Cannesa, a rujan zbog Venecije. No sljedeća dva mjeseca, listopad i studeni, iščekuju se zbog brojnosti festivala. Od brazilskog Rija do korejskog Busana, upravo listopad prednjači kvantitetom priznatih i relevantnih festivala, dok studeni tek minimalno zaostaje za njim. Tim je veća ironija da Hrvatska u studenom nema nijedan ozbiljniji filmski festival, iako posljednje i jubilarno peto izdanje nedavno održanog i nadasve simpatičnog Festivala nijemog filma, tzv. PSSST!-a, upućuje na to kako bi se u skoroj budućnosti to moglo promijeniti, uz napomenu kako će mu suženi tematski sklop to itekako otežavati. Ipak, upravo se u tom u nas praznom i studenom studenom u susjednoj Sloveniji održava središnji filmski događaj te države – Ljubljana International Film Festival, odnosno LIFFe. Ovogodišnje je izdanje već dvadeset drugo po redu, što je jednako zbroju motovunskih i zagrebačkih izdanja zajedno i, iako njegovo regionalno značenje nije toliko veliko kao nekad, nedvojbeno se može reći da kvalitetom programa pripada u najvažnije festivale na ovim područjima. Dijelom i stoga što je većinom repriznog tipa, što će reći da skuplja najbolje ili barem najzvučnije naslove cijelu godinu da bi ih onda u svojih dvanaest dana trajanja servirao gladnoj slovenskoj, ali i široj publici. Gladnoj stoga što je distributerska situacija u Sloveniji čak i gora nego u Hrvatskoj pa većina tih naslova ili uopće ne dolazi u kina ili biva prikazana u nekom art-kinu tek kraće vrijeme. Stoga je LIFFe i dan-danas poput luči na kraju tunela, barem na nacionalnoj razini.
Od brojnih su kategorija natjecateljske naravi samo Perspektive, dok je kategorija Pretpremijere, čiji je naslov samotumačeći, daleko najposjećenija, što nije nevažno ako se uzme u obzir informacija koju je direktor Festivala Simon Popek podijelio s gostima, a prema kojoj Festival dvije trećine budžeta prihoduje od prodaje ulaznica. U njoj su prikazani novi naslovi braće Dardenne, Françoisa Ozona, Pedra Almodóvara, Larsa von Triera, Woodyja Allena i inih široj publici znanih art-redatelja, na što ne treba trošiti riječi jer isti igraju ili su već odigrali svoje u hrvatskim kinima. Program Kraljevi i kraljice prikazao je recentne uratke priznatih autora kao što su Nuri Bilge Ceylan, Andrej Zvjagincev, Jerzy Skolimowski i Bela Tarr, s čime također nema potrebe duljiti jer smo filmove navedene četvorke u nas već mogli vidjeti.
No ono na čemu se treba zadržati svakako je program Panorama svjetskog filma, koja je među ostalim stvarima ponudila i, barem po skromnom mišljenju autora ovoga teksta, najbolji film 2011. Radi se o novom uratku švedskog sineasta Rubena Östlunda nazvanom Igra (Play), njegovu trećem igranom filmu za kojeg se nadam da se ne radi o tome kako se našim festivalskim selektorima nije svidio nego kako im je jednostavno promaknuo pa će se možda ukazati na nekom od domaćih festivala nadolazeće godine. Minimalistički hladan prikaz tinejdžerskog bullyinga doslovno zastrašuje redateljevom distanciranošću, postignutom vrlo dugim kadrovima i naglašeno statičnom kamerom koja tek povremeno izrazito sporo zumira snimano ili prostorom tek šara lijevo-desno. Jezivi voajerizam Östlundove kamere priziva subjektivne kadrove Normana Batesa iz Psiha (Psycho, 1960), ali i inače znatiželjnu Hitchcockovu kameru (sjetimo se izvrsne knjige Williama Rothmana Ubilački pogled na tu temu!), a ono zbog čega Igra najviše ledi krv u žilama činjenica je kako nam je razlog te namjerne distance potpuno nedokučiv. Odbija li autor sudjelovati u priči koju iznosi jer mu se ono što iznosi gadi ili zato što u tome i sam uživa? Je li i njega strah likova koji maltretiraju druge ili ga to ni ne zanima? U svakom slučaju, kamerom i temom Igra će podsjetiti na neke uratke Bruna Dumonta, ponajviše Isusov život (La Vie de Jesus, 1997), a tu se negdje mota i Haneke, koji isto tako često iznosi zlo bez pokušaja da u njega intervenira, a i onda kad pokuša, ono se pokazuje jačim od njega (sjetimo se samo premotavanja u Funny Games također iz 1997).
Drugi je zanimljiv naslov koji će udovoljiti i najzahtjevnijima Nana francuske debitantice Valérie Massadian. Ponovno pretežita statičnost kamere, spojena sa totalima tihih polja i šuma, kojima su samo Dumont i Weerasethakul u posljednjih petnaestak godina uspjeli pridati toliko snage i toliko značenja, vizualno lijepo prati sadržajno siromašni narativ pričajući o naslovnoj četverogodišnjoj djevojčici i njenim malim ali vitalnim zgodama u provincijskom domu. Iznimno dugi i statični uvodni kadar kolinja posebno je dirljiv jer s jedne strane prikazuje brutalno ubijanje svinje i to u Naninu prisustvu, dok s druge briga tih ljudi o svinji nakon što ona umre nalaže da ta smrt uopće nije bila tako šokantna, nego na nekakav uvrnuti način gotovo i dirljiva, čemu u prilog ide i svojevrsni ritualni ples oko mrtve životinje. Proučavajući pred neko vrijeme Dumontov opus i pripremajući se za izlaganje o istome, pala mi je napamet kovanica poetski naturalizam, koja bi jednako tako pristajala i Massadianinu filmu Nana.
Gostoljublje (Kantai) Kojija Fukade dijeli istu premisu kao i Yamauchijev film Biti Mitsuko (Mitsuko kankaku), o kojem sam pisao po povratku s filmskog festivala u Varšavi, čime je doživljaj istog nadrealniji jer redatelj Biti Mitsuko u Gostoljublju ima – glavnu ulogu! Ksenofobična priča o neznancima koji upadaju u nečiji svijet ovaj je put ponešto dosljednija, no i manje upečatljiva pa stoga lakše zaboravljiva.
Vratimo se na natjecateljski program i kažimo kako je glavni žiri nagradio film U zaklon (Take Shelter) Jeffa Nicholsa, dok se žiri međunarodni kritike, kojem sam i sam bio član, odlučio na uradak Priče kojih se sjećamo (Historias que so existem quando lembradas) Julije Murat. Navedeno je ostvarenje topla priča o zabačenom selu i šačici starijih ljudi čije živote mijenja dolazak mlade djevojke s fotoaparatom. Uz poneki upliv magijskog realizma, glavne su tematsko-motivske preokupacije autorice identitet, pripadnost, prolaznost i problem razumijevanja, čime kao da priziva u sjećanje velike humaniste poput Dreyera ili Rosselinija. Uz većinski izostanak verbalnog, redateljica inzistira na vizualnom, na osjećajnom, atmosferičnom te upravo stoga imamo česte repeticije šetnji likova uvijek po istim mjestima, no pritom i zanimljivu kameru, koja svoju poziciju mijenja pokušavajući saznati što je moguće više o tim ljudima koje snima. Zavidno je umijeće kojim se ti nataloženi slojevi polako i postepeno razotkrivaju pa Priče kojih se sjećamo svakako pripadaju u najintrigantnija ostvarenja Festivala.
Spomenuti, u najnegativnijem mogućem kontekstu, svakako treba i prvijenac Sergija Caballera, Finisterrae. Pretencioznost s velikim p zrači iz svake sekunde toga naslova, koji priča o dva duha nedavno umrlih, koji, nezadovoljni svojom situacijom, kreću u važnu pustolovinu. Činjenica jest da je film kao takav tražio mnogo autorske hrabrosti, no dovitljiva se ideja, iz koje se mogao snimiti dobar kratkometražni film, rastegla na gotovo sat i pol iznimne i neduhovite dosade. Plitkost i jednodimenzionalnost konačnog rezultata potpuno je u suprotnosti s većinskim kritičarskim odobravanjem toga filma. Negdje je na tom tragu i prvijenac Marie Kreutzer Bez oca (Die Vaterlosen), koji je ove godine poharao mnoge festivale, ali kako je i on prikazan na nedavno održanom ZFF-u (kao i U zaklon), nepotrebno je zadržavati se na njemu više od toga da ustvrdimo kako se također radi o velikom razočaranju, posebice za poklonike suvremene austrijske kinematografije.
Popratni je program također bio iznimno bogat, a uključivao je autorsku retrospektivu kanadskih radova Davida Cronenberga te tematsku retrospektivu metafilmskih ostvarenja, pri čemu barem nakratko treba spomenuti da se opetovanim gledanjem filmova kao što su Drhtavica (Shivers, 1975) s pravom može zaključiti da je Cronenberg ponešto precijenjen autor. Ako se samo na trenutak odmaknete od najčešće jedno te iste priče koju iznosi te o njoj malo promislite, doći ćete do zaključka da je gotovo nevjerojatna razina prisutne autorske naivnosti. Druga je stvar što njegova najbolja ostvarenja poput Videodroma (Videodrome, 1983) ne dozvoljavaju da se od svega toga odmaknete, ali većina je radova toga redatelja jednostavno precijenjena, što dokazuje i posljednje ostvarenje, začuđujuće slaba Opasna metoda (A Dangerous Method, 2011).
S druge strane, u tematski orijentiranom ciklusu metafilmskih ostvarenja, omiljenom programu autora ovoga teksta, imali smo prilike vidjeti neupitne klasike kao što su Tristram Shandy: A Cock and Bull Story (2005) Michaela Winterbottoma ili Osam i pol (8½ / Otto e mezzo, 1963) Federica Fellinija, no ipak je vrhunac programa (možda i cijelog Festivala) bila projekcija remek-djela koje potpisuje duo Stanley Donen – Gene Kelly, filma Pjevajmo na kiši (Singin' in the Rain, 1952). Slovenska kinoteka nedavno je kupila novu vrpcu toga slavnog mjuzikla, pa ne bi bilo loše i hrvatsku uputiti na takav primjer. Popratni program Fokus prikazao je ključna ostvarenja suvremenog grčkog filma unatrag desetak godina. Posebne su poslastice za najtvrdokornije filmofile bili klasični finski uratci iz četrdesetih i pedesetih koje su izabrali Olaf Möller i Christoph Huber iz Ferronijeve brigade, iako ih ni sami dotad nisu vidjeli, a šećer na kraju svega bio je Kino-Integral, program koji se bavi eksperimentalom a koji je ovaj put predstavio španjolski eksperimentalni film posljednjih četrdesetak godina.
Festival treba pohvaliti i zbog zanimljivih gostiju. Osim istaknutih ruskih autora poput Svetlane Proskurine ili Aleksandra Zeldoviča, Ljubljanu je posjetila i Athina Rachel Tsangari, redateljica prikazanog Attenberga (2010), ali i producentica filmova Yorgosa Lanthimosa, kao što je Očnjak (Kynodontas), koji je 2009. pobijedio u programu Un Certain Regard Festivala u Cannesu, ili svježi uradak Alpe (Alpeis), koji je u Veneciji osvojio nagradu za najbolji scenarij (prikazan je i u Ljubljani), što će reći da se radi o jednoj od najtraženijih osoba tekuće godine. Na mjesto zločina obećala se vratiti u veljači kako bi ograničenu ljubljansku distribuciju Attenberga uveličala svojim prisustvom, a meni je osobno obećala svratiti i do Zagreba ako joj se ukaže prava prilika. Postoji li bolji način za zaključivanje teksta od apela distributerima za prikazivanje njezina filma?
© Dean Kotiga, FILMOVI.hr, 22. studenoga 2011.
