
Kad privučete više od sto tisuća gledatelja, izdate više od tisuću akreditacija, ugostite više od sto pedeset filmaša i prikažete gotovo četiri stotine filmova iz šezdesetak zemalja, jednostavno znate da ste napravili dobar posao. U ovom su konkretnom slučaju dobar posao odradili ljudi iz organizacije Varšava Film Festivala koje predvodi entuzijast Stefan Laudyn. Održan 27. put, filmski je festival poljskom prijestolnicom vladao od 7. do 16. listopada, brojeći čak deset programa i osam žirija, među kojima i onaj FIPRESCI-ja, tj. Međunarodnog udruženja filmskih kritičara, kojeg sam i sam bio član. Kako je prikazano čak 127 dugometražnih filmova i nije bilo moguće pogledati ni polovinu toga, ipak je iz glavnog programa svakako potrebno izdvojiti naslove Biti Mitsuko (Mitsuko kankaku) i Uliks (Ulises).

Prvi, kao svoj debitantski uradak, potpisuje 53-ogodišnji kazališni redatelj, Japanac Kenji Yamauchi, a svojevrsna je kombinacija narativnih eksperimentalnih doskočica Robbe-Grilleta ili Resnaisa te nadreale i ironije Buñuela, no problem je što početnu estetiku napušta negdje po sredini filma kada se ukalupljuje i počinje nenametljivo docirati o pitanjima obitelji, društva i sličnima, što može s pravom iznervirati gledatelja koji očekuje da će do kraja gledati izazovan i originalan rad. Usuđujem se reći da prvih sat vremena možemo uvrstiti u ponajbolja ostvarenja ovog stoljeća, ali film kao cjelina nije ništa više od dobrog. Čileanski Uliks Oscara Godoya nenametljiva je priča o peruanskom imigrantu koji se teško uklapa u čileansko društvo. Hladno režirana i namjerno nezaokružena, Juliova je storija zanimljiva psihološka studija bilo koje manjinske individue kojoj adaptacija ne ide baš po planu. Ipak, glavni se žiri odlučio za Ružu (Róza), poljski film Wojciecha Smarzowskog, koji je i publika ocijenila najboljim.

Što se tiče konkurencije koju je ocjenjivao FIPRESCI, najviše je bure, posve bezrazložno, podigao Portret u sumrak (Portret v sumerkakh) Angeline Nikonove. O tom se filmu najviše diskutiralo, čak je i nagrađen (u kategoriji 1-2 – prvi i drugi film, i to iz cijelog svijeta), ali sve se da sažeti u bardovo mnogo vike nizašto. Priča o socijalnoj radnici koja se nakon silovanja zaljubi u silovatelja, iako ima blistavih trenutaka, u suštini je predug film šlampave dramaturgije, s mnogo nemotiviranih djelovanja i posve redundantnih scena odnosno sekvenci. Jedan je od glavnih osobnih dojmova taj da su Rusi općenito razočarali. Uz Portret u sumrak bila je tu i Ravnodušnost (Bezrazlichiye) redatelja Olega Fliangoltsa, kao kaotičan uradak bez glave, repa i smisla, za što je vjerojatno zaslužna činjenica da ga je redatelj počeo snimati 1989, a onda mu se nakon poduže pauze vratio tek 2010. te nastavio gdje je stao. Treći ruski film bila je Gromozeka redatelja Vladimira Kotta, simpatična no prečesto isforsirana priča o trojici prijatelja čiji životi kreću ukrivo, debelo začinjena karakterističnim gorkim humorom tipičnim za slične filmove ruskog podneblja, čiji scenaristički konci nakon nekog vremena popuštaju, a patetika završnog kadra zakucava posljednji čavao u lijes.

Nagrada FIPRESCI-ja otišla je u ruke Konstantina Bojanova za film Ave (Avé), bugarski roadie o naslovnoj djevojci kojoj izmišljanje priča tijekom stopiranja služi kao jedini, barem privremeni, izlaz iz zbiljske situacije u kojoj se nalazi. Dovitljiva igra bojama i vješto zamaskirani metatekstualni podtekst samo su neke od mnogih vrlina tog pitkog ali nipošto plitkog debitantskog uratka. Pohvalu zaslužuje i rumunjsko-švedski film Loverboy Catalina Mitulescua o trgovini ljudima odnosno ljubavi koja u datim okolnostima biva unaprijed osuđena na propast, kao i albansko-grčko-francuska Amnestija (Amnistia) Bujara Alimanija na istu temu, ali u različitom kontekstu.

Iako mu je prvenstvena nit vodilja promoviranje srednjoeuropske i istočnoeuropske kinematografije, kao i one trećeg svijeta (pa su tako prikazani naslovi iz Ruande, Maroka, Kazahstana itd.), Festival nije oskudijevao ni poznatim imenima pa su tako gledatelji imali prilike vidjeti nove uratke Artura Ripsteina, Christophea Honoréa, Cronenberga, Balabanova, Mančevskog, Miikea itd., kao i tri još uvijek vruća filma iz cijenjenog canneskog programa Directors' Fortnight: Disanje (Atmen) Karla Markovicsa, Iza juga (Après le sud) Jean-Jacquesa Jauffreta te Sudbina Palawana (Busong) Auraeusa Solita. Usto, zanimljivo je i kako su svoje nove kratkiše na Festival poslali ugledni autori poput Popogrebskog i Zvjaginceva. Najveću je senzaciju ipak izazvao novi uradak Jafara Panahija, vrsnog iranskog sineasta koji već neko vrijeme čami što u kućnom što u zatvorskom pritvoru kao politički zatočenik, premijerno prikazan na ovogodišnjem festivalu u Cannesu. Znakovitog naslova Ovo nije film (In film nist), djelo je to koje supotpisuje Mojtaba Mirtahmasb, a zapravo je riječ o kronici jednog Panahijeva dana provedenog u kućnom pritvoru. Film je doslovno prokrijumčaren u Europu tako što je kopiran na USB.
Ono po čemu će meni osobno – kao kritičaru koji inklinira povijesti filma – Varšava Film Festival najviše ostati u sjećanju svakako je kino-projekcija restaurirane Bitke za Alžir (La battaglia di Algeri). Zlatnim Lavom nagrađeno remek-djelo Gilla Pontecorva iz 1966. danas je nažalost poznatije po svom notornom prikazivanju u Pentagonu u vojno-strateške svrhe nego po svom briljantnom filmskom izričaju, rijetko dosegnutom kad je slična tematika posrijedi. Ispripovijedan serijom retrospekcija, pri čemu se pretposljednja sekvenca kronološki nastavlja na onu početnu, film s jedne strane odiše disparitetom pseudodokumentarnog stila i romantičarsko-zanosnog sadržaja, dok s druge gledateljsku napetost postiže koliko agresivnošću teme borbenog otpora, toliko i pripadajućim, jednako tako agresivnim redateljskim pristupom, koji uključuje naglu i skokovitu montažu, iznenadne i napadne zoomove, ritmičku gradaciju slikom i zvukom (na primjer, bubnjanje) itd.
Ta činjenica da forma katkad konvenira sadržaju a katkad mu se krajnje suprotstavlja samo je jedna od mnogih karakteristika po kojima će Bitka za Alžir ostati upamćena kao zaista netipično, iako zapravo manifestno ostvarenje političkog filma. Pontecorva će nešto kasnije tematski iskorak u povijest, koju će neuspješno spojiti s aktualnom političkom retorikom, koštati u filmu Queimada – otok u plamenu (Queimada, 1969), u kojem se odmaknuo od suvremenosti tematizirane u filmu Bitka za Alžir. Bitka za Alžir, koja, iako nezasluženo, strmoglavo počinje padati u zaborav sredinom sedamdesetih kada interes za struju političkog filma naglo jenjava, veliki je film u svakom smislu te riječi te jedan od rijetkih koji uistinu nimalo nisu izgubili na aktualnosti i nastavlja fascinirati i svojom jedinstvenom uporabom filmskog jezika. Za kraj dodajmo simpatičnu zgodu kako je, iako je zasjao u svom punom sjaju u najvećoj dvorani Festivala, po glasovima publike film osvojio tek treće mjesto.

Spomenimo još na kraju kako je i Hrvatska imala svoje predstavnike, i to čak dva dugometražna filma – Aldo Tardozzi osobno je predstavio svoje Fleke u programu 1-2 dok je film Ognjena Sviličića 2 sunčana dana prikazan u programu Otkrića. Mišljenja sam da bi pametnije bilo predstaviti se nekim kratkometražnim naslovima, jer nam je baš ta produkcija (uz animaciju) trenutno u najvećem usponu: Hana Jušić, Sonja Tarokić, Ivan Livaković, Ivan Ramljak/Marko Škobalj, pa čak i Juraj Lerotić sa svojim Onda vidim Tanju figurirali bi kao neusporedivo bolja promocija od simpatičnih ali neuspjelih pokušaja Tardozzija odnosno Sviličića. No varšavski su selektori očito bili drukčijeg mišljenja.

Sve u svemu, Varšava je možda i jedini festival A-lige (po kategorizaciji FIAPF-a) koji uspijeva zadržati dušu pa zaslužuje svaku preporuku, što zbog pozitivne i obiteljske atmosfere, što zbog iskrene želje za promocijom filmova koje ćete, osim ovdje, vrlo teško kasnije negdje vidjeti.
© Dean Kotiga, FILMOVI.hr, 18. listopada 2011.