
Kako to obično biva kod belgijske braće Jean-Pierrea i Luca Dardennea, ispod naoko krajnje jednostavna koncepta i pristupa otvara se mnogo kompleksniji svijet proturječne društvene svakodnevice, koji njihova kamera staloženo i sasvim nenametljivo nastoji obuhvatiti, dok njihovi protagonisti pokušavaju prevladati brojna društvena i emocionalna iskušenja. Ovaj je film tako sazdan na jednostavnoj priči o jedanaestogodišnjem dječaku Cyrilu (Thomas Doret) koji je primoran djetinjstvo provesti u dječjem domu jer njegov problematični otac Guy (Jérémie Renier) nije spreman prihvatiti obveze koje sa sobom nosi odgoj djeteta. Zamjensku roditeljsku figuru pronalazi u požrtvovnoj frizerki Samanthi (Cécile De France), s kojom provodi vikende, prilikom čega se između njih, unatoč brojnim iskušenjima, razvija prisan odnos.
Već iz ukratko izložene priče filma može se pretpostaviti kako je film braće Dardenne lišen velikih melodramatičnih obrata i pretjerano iznenađujućih situacija. Priča stoga više ili manje smireno prati životnu putanju likova te svakodnevne prepreke s kojima se protagonisti susreću u svojoj potrazi za bliskošću i drugima koji će ih prihvatiti. Pritom bicikl iz naslova fingira kao svojevrsni provodni motiv, čimbenik narativne integrativnosti, koji u cjelinu povezuje samu priču i odnose koji se kroz nju nastoje uspostaviti. Nije nimalo slučajna podosta eksplicitna referenca na naslov De Sikina neorealističnoga klasika Kradljivci bicikla (1948), u kojem siromašan muškarac Antonio napokon uspijeva dobiti posao kojim bi pokušao prehraniti vlastitu obitelj, ali mu je, kako bi taj isti posao mogao valjano obavljati, potreban bicikl koji je netom ukraden pa zajedno s malodobnim sinom kreće u potragu za kradljivcima.

Kao što je u De Sikinu filmu bicikl funkcionirao kao čimbenik koji omogućuje subjektu njegovo socijalno održavanje, tako bicikl u filmu braće Dardenne sugerira društvenu uklopljenost njihova maloga subjekta. Cyril je često prikazan u stanju anksioznih napada čime se ističe njegova izoliranost iz šire društvene zajednice. Očinska funkcija, koja nije uspjela odgovarajuće izvršiti svoj zadatak, simbolički bi pak trebala pomoći integraciji u društveno-simbolički prostor. Bicikl, koji je očev dar, stoga metonimijski zamjenjuje očinsku figuru. Cyril biva sasvim zadovoljan i smiren samo u trenutcima kada može voziti svoj bicikl pa navedeni objekt djeluje također i kao sredstvo psihičke integriranosti subjekta. Međutim, kao i u Kradljivcima bicikla, dragocjeni predmet nije posve siguran jer dječak iz susjedstva često ima potrebu ukrasti ga Cyrilu, što će ga u konačnici dovesti i do lokalnoga dilera drogom, koji će ga pokušati vrbovati u kriminalne svrhe. Prije toga, upravo je bicikl entitet koji će povezati Samanthu s dječakom.
Radnja Dječaka s biciklom kreće in medias res, a gledatelj ne dobiva nikakvih dodatnih objašnjenja, primjerice u formi analepsi, iz kojih bi mogao išta saznati o pretpovijesti likova. Stoga je djelo isključivo usredotočeno na fikcionalnu sadašnjost i ograničeno vremensko razdoblje koje je vrlo strogo usredotočeno na sadašnji život protagonista. Razlog tomu treba tražiti u činjenici kako autori pokušavaju ostvariti nenametljiv isječak stvarnosti pa sve ono što bi od navedenoga odvlačilo pažnju, jednostavno nije ušlo u razmatranje. Također, seciranje prošlosti likova i traženje motivacije u isto često zna biti poprilično sklizak teren jer je posrijedi neograničena riznica stereotipnih rješenja te izlizanih motiva, koje su autori na taj način vrlo vješto izbjegli.

Fotografija Alaina Marcoena, stalnoga suradnika Dardenneovih, svakako daje značajan obol u ostvarivanju realističkoga ozračja nervozno prateći likove filma i ocrtavajući njihovu društvenu pozadinu, napose provincijsko urbano okruženje koje filmu daje osobit štih. Djelo je smješteno u osobit društveni kontekst – posrijedi je zapravo srednji sloj i radništvo – kuhari, frizerke i prikaz njihove svakodnevice. Autori gotovo kroničarski bilježe bezlične životne rituale svojih protagonista, ali pritom ne gube osjećaj za mjeru pa film odaje dojam neposrednosti, što nije lako postići. Veliku su pomoć imali od vrlo dobre glumačke ekipe u kojoj svakako treba izdvojiti maloga Thomasa Doreta te Cécile De France, koji su ponajviše zaslužni za uvjerljivo ostvarivanje središnjega odnosa u filmu.
U seciranju međuljudskih odnosa koji bezličnom svijetu trebaju dati svrhu i ispuniti emocionalnu prazninu autori su uspjeli bez imalo patetike nenametljivo prikazati različite pojavnosti belgijskoga društva: od odgojne birokracije do izgubljenih roditelja i sitnih dilera. Međutim, oni su svojevrsna pozadina na kojoj se iscrtavaju suptilno iznijansirani, psihološki i emocionalno bogati odnosi među protagonistima.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. studenoga 2011.