
Ima li još negdje ljubavi? Ima li mjesta za čistu, neiskvarenu ljudsku sreću? Ima li još... solidarnosti? Patetični ton početka ovog napisa primjeren je upravo zbog onoga o čemu se ovdje priča. Ljubavi, sreće, konačno i međuljudske solidarnosti ima – kod Akija Kaurismäkija! Prvo redateljevo samostalno autorsko ostvarenje, nakon što je 2006. dovršio tzv. gubitničku trilogiju, podsjetilo nas je na sve ono čemu smo se divili kod tog finskog autora. Jednostavnost autorskog pristupa, toplina u ophođenju s likovima, apsurd egzistencije u svim njezinim tužnim, ali i lijepim trenucima. Le Havre (2011) nas uvodi u filmsku pripovijest preko kadrova luke. Luka – ali ona helsinška – bila je prizorištem mnogih Kaurismäkijevih filmova iz prošlosti. Parovi u potrazi za srećom polaze iz te luke u Sjenkama iz raja (1986), Arielu (1988)... Sjetimo se i završnih kadrova pretposljednjeg filma Svjetla u sumraku (2006). Luka je u Kaurismäkija metafora življenja sámog, ljudi se iz luke otiskuju u spomenutu potragu za srećom i u nju se vraćaju u smiraj životna puta.

Marcel Marx (André Wilms) ostarjeli je čistač cipela. Za svoje će zanimanje reći da je „najbliže ljudima nakon onog pastirskog, a najdalje prema Propovijedi na Gori“. Već je iz tog stava očit i Kaurismäkijev autorski svjetonazor. Skrb za tzv. male, nadasve ranjive i ponižene ljude konstantom je njegovih fimova. Obično ih je oličavao neprežaljeni, prerano otišli Matti Pellonpää. Filmsku mu je partnericu pak ponajčešće utjelovljivala sjetna i emotivna Kati Outinen. Kati Outinen u Le Havreu je Arletty, Marcelova supruga. Od samog početka filma ona obolijeva od nerazjašnjene teške bolesti i odvajaju je od Marcela. Ipak, ona će poput anđela čuvara stalno bdjeti nad njegovim putešestvijem.
Marcelu će u život filmski usud namrijeti dječaka iz Gabona, ilegalnog imigranta. Idrissa (Blondin Miquel) bježi od policije nakon što ova otkrije brodski tank prepun njegovih sunarodnjaka, čija je destinacija bila London. Rađa se ultimativno prijateljstvo dječaka i starca. U to se prijateljstvo uključuje i lokalna zajednica. Ta je pak zajednica sve prije negoli obična. U njoj zatječemo ljude prisutne valjda još samo u autorovoj nostalgičkoj prošlosti – iz starinskih barova, pekarnice, špeceraja, kućica iz nekih davnih vremena. Sve je ovo dio Kaurismäkijeva konstruiranog filmskog svijeta. Ljudi koji borave u Le Havreu kao da su zastali u vremenu... u nekim vječnim sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća!

Dakle, Kaurismäki radi film u osebujnom mode-rétro. U filmu, naime, nema nijednog suvremenijeg automobila, nema elektroničkih uređaja, novih fasada... Čak nas i protagonistov put u Calais ne izmješta iz takvoga ozračja. Ipak, Kaurismäkijev film unosi jednu izuzetno suvremenu temu. Naime, onu ilegalne imigracije. Suptilno sup(r)o(t)stavljajući društvo i zajednicu, izreći će i svoj eksplicitni autorski stav. Taj pak jest: iako ništa neće pokolebati bešćutnost društva, ništa neće uništiti solidarnost tzv. malih ljudi u zajednici!
Kaurismäkijev Le Havre ultimativna je filmska (ali i filmofilska) nostalgija. Podsjeća nas na vrijeme kada nismo bilo opterećeni trkom za novcem, potrošaštvom i „društvom spektakla“ (Debord). Ljudi iz filmskog svijeta finskog autora uopće ne dovode u pitanje to da jedni drugima čine dobro. (Čak se i prvotni doušnik Jean-Pierre popravlja pa skriva dječaka kod sebe!) Scenografija Le Havrea podređena je upravo tako okarakteriziranim likovima. Uske uličice iza kojih se čuje romantični zvuk harmonike, bizarni lokalni ribari koji filozofiraju na tragu ruske literature, pa i policijski službenik koji mrzi ljude – sve je to dio prepoznatljive poetike apsurda, ali i ljepote življenja.

„Svjesno je to filmofilski konstruirana atmosfera prikaza života koji sliči filmu“, rekoh jednom pišući o Kaurismäkijevim filmovima. Finski redatelj, naime, gradi navlastiti postmoderni pastiš. Le Havre, kao i mnoga druga autorova ostvarenja, sadrži i brojne metafilmske reference. Jedna je od njih i ona u kojoj se Marcel sjeća svog prošlog boemskog života. Naravno, radi se o autorskoj reminiscenciji na vlastiti film La Vie de bohème (1992). Marcel Marx tamo je jednostavno Marcel, a glumi ga opet André Wilms. Kati Outinen u Le Havreu se zove Arletty, u posvetu glumici francuskog „poetskog realizma“... Cameo-pojavljivanje Jean-Pierrea Léauda reminiscira ponovno na Boemski život, ali i na ultimativno Kaurismäkijevo remek-djelo, jedini film na engleskom, Unajmio sam plaćenog ubojicu (I Hired a Contract Killer, 1990.). Truffautov Antoine Doinel tamo glumi spašenog samoubojicu, dok je ovdje – osim društvenog sistema sámog! – možda jedini pravi negativac Le Havrea. Treba spomenuti i obveznu sekvencu rock-broja koji igra samostalnu ulogu u filmu. Band Little Boba referenca je i na Kaurismäkijeve nezaboravne Lenjingradske kauboje.
Dobrota protagonista, dakle, prozvodi dobro. No dobro je u današnjem svijetu nešto što preuzima osobine čuda, zapravo, istinskih biblijskih čudesa. Kada na kraju Arletty ozdravi, onda je to doista to – čudo. No najčudesniije je u ovome filmu to kako Kaurismäki stvara svoja filmska čuda. Njegov je autorski postupak izrazito minimalistički. Uopće nema senzacionalnijih oblika filmskog zapisa. Ipak, kod njega doista manje je više. Autorski je to svijet nepopravljivog optimizma zdrave patetike i istinske osjećajnosti. Le Havre je dugoiščekivani povratak velikog „filmskog/finskog čarobnjaka“. Nadam se samo da nas neće ostaviti toliko dugo čekati do svog sljedećeg filma.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 5. studenoga 2011.