Komedija o terorizmu

Zagreb film festival, 16. – 23. listopada 2011., Velikih 5: Četiri lava (Four Lions), red. Christopher Morris

  • Četiri lava (Four Lions), red. Christopher Morris

    Nakon što su Sjedinjene Države slomovima komunističkih režima u Aziji i Europi izgubile svoje demonizirane Druge, nečim je i dalje trebalo proizvoditi strah i pranoju u svijesti ljudi pa je pošto-poto trebalo fabricirati nove neprijatelje. Oni su, pak, vrlo perfidno pronađeni u islamskim državama bliskog i srednjeg istoka, koje svojim navodnim vjerskim fanatizmom i eksperimentima s atomskom energijom predstavljaju prijetnju slobodnom svijetu, premda se njihov vjerski fanatizam ne razlikuje niti malo od američke kršćanske desnice, kojoj bi na rigidnosti pozavidjeli i puritanci iz Hawthorneova Grimiznog slova. Ulaziti u problematiku kapitala i američke vojne mašinerije nije mi cilj, premda treba istaknuti kako filmska industrija uvijek vrlo brzo reagira na dominantne društveno-političko-kulturna strujanja te se ekspresno prilagođava novim uvjetima, potičući nove filmske trendove. Navodna američka borba protiv terorizma tako je američkoj i europskoj kinematografiji omogućila da odahne od potrage za novim i svježim idejama te joj je, kao na pladnju, servirala nove teme, junake, negativce i demonizirane Druge. Nekada su to bili Rusi, a danas su Iračani, Iranci, Sirijci itd., protiv kojih se bore vrli junaci, braneći američki način života, štogod se pod tim podrazumijevalo.
    Četiri lava (Four Lions), red. Christopher Morris
    Iz takvoga su okruženja iznikla i Četiri lava (2010), prvi dugometražni kinofilm britanskoga filmaša Christophera Morrisa. Film prati četvoricu prijatelja, britanskih Muslimana, koji vrbuju novog, petog člana te se namjeravaju raznijeti na Londonskom maratonu kako bi svijet upozorili na svoju svetu borbu. Međutim, za razliku od ostalih naslova slične tematike, koji žanrovski ulaze u domenu akcijskih filmova, pseudoozbiljnih trilera ili politički nabijenih drama, Morris je odlučio svoju priču ispričati u formi komedije, zaogrnuvši cjelinu velikom dozom satire i apsurda pa je njegovo razmatranje terorističke problematike i prijetnje poprilično osvježavajuće, duhovito te nadasve farsično. Primjerice, prizor s vranom i bombom urnebesno je smiješan, a samo je jedan u nizu. Četiri lava se, ujedno, mogu iščitati i kao implicitna kritika i ismijavanje gore navedenoga trenda koji sebe shvaća (pre)ozbiljno, a upravo preko prevrednovanja funkcije spomenutih demoniziranih Drugih, koji su sada deheroizirani i zaodjenuti u parodijsko ruho. Stoga se gledatelj više ne boji zla i prijetnje, nego se zajedno s onima koji bi trebali biti negativci smije, odnosno, smije se njihovim propustima, glupostima te nerazumnom fanatizmu.

    Pritom se redatelj, što je svakako dobrodošla novina, uopće ne želi zamarati danas već toliko napornom i istrošenom političkom korektnošću, koja je postala parodija same sebe. Morris je primjerice, jednako humorno i satirički nastrojen prema doseljenicima kao i prema autohtonim Britancima, do te mjere da mu karakterizacija likova lagano prelazi u karikiranje, a njegovi potencijalni bombaši-ubojice prikazani su kao neorganizirana i smotana grupica ljudi koji se zapravo igraju terorista-samoubojica te im uopće nije jasna bit onoga za što se bore. Navedeno je već sugerirano i samim dvoznačnim naslovom filma jer junaci ovoga djela, svojim postupcima, hrabrošću i organiziranošću, iskazuju karakteristike koje su u suprotnosti sa svime onime što životinja iz naslova simbolički podrazumijeva.
    Četiri lava (Four Lions), red. Christopher Morris
    Najviše humornih strelica ispaljeno je na lik Britanca Barryja (Nigel Lindsay), koji samoincijativno mijenja vjersku pripadnost te organizira svetu borbu, a svojom se gorljivošću ističe od samih doseljenika. Kako to obično biva, odnosno, posrijedi je stari stereotip, izvanjski, priključeni članovi određene skupine koja djeluje prema strogim normama i vrijednosti, često se ponašaju radikalnije i fanatičnije od samih izvornih pripadnika skupine. Međutim, upravo je preko Barryjeva ponašanja, koji očito smatra da se mora više dokazivati svojim stavovima, prikazan sav apsurd jednoga fanatičnoga svjetonazora. S tako postavljenim protagonistima i njihovim ponašanjem, u izravnoj je suprotnosti sam vizualni stil ostvarenja. Djelo je pretežno snimano kamerom iz ruke, a likovi se neposredno prate, čime se nastoji postići svojevrsni autentični, dokumentaristički štih, koji u srazu s nesposobnošću i smotanošću glavnih protagonista dovodi do niza novih humornih situacija.

    Christopher Morris bi još malo trebao poraditi na svom redateljskom stilu jer je film trebalo još malo narativno izbrusiti i dotjerati. Četiri lava mjestimično svjedoče o televizijskoj prošlosti svoga autora, koji je zanat ispekao mahom na humorističnim televizijskim serijama. Film se stoga narativno gotovo raspada na niz skečeva koji su povezani glavnim protagonistima, ali bez čvršće narativne koherencije među sobom, što cjelinu čini pomalo neujednačenom i nekonciznom. Osobito iz cjeline iskače pakistanska sekvenca, koja kao da je zalutala iz nekoga drugoga filma, mogućeg nastavka Četiri lava.
    Četiri lava (Four Lions), red. Christopher Morris
    Također, film ostavlja dojam kako su se redateljeve ideje i zamisli, a ponajviše humor, do završnice potrošili pa sekvenca londonskoga maratona s prerušenom glavnom grupom te njihovim krajem već pomalo djeluje isforsirano. Ipak, unatoč nesavršenostima, posrijedi je ostvarenje koje svakako predstavlja dobrodošlo i humorno osvježenje u domeni svoje tematike.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. listopada 2011.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji