Drugo izdanje Festivala europskog i mediteranskog filma u programu je donijelo dvadesetak ostvarenja iz regije, ali i Europe, od čega je polovina filmova sudjelovala u natjecateljskom programu: uz glavni žiri koji su sačinjavali legendarni slovenski glumac Demeter Bitenc, mladi filmaš Maxwell Hoffman i iskusna filmska kritičarka i filmska selektorica Dubravka Lakić, nagrade je dodjeljivao i žiri FEDEORE u sastavu Gabriele Barrera, novinar i sveučilišni profesor, već spomenuta Dubravka Lakić i autor ovog teksta. Iako koncepcijom ne odudara od srodnih festivala u regiji, te iako je u programu prikazano manji broj filmova zbog čega bi se festival mogao opisati kao festival skromnijeg repertoara, neki od njih svakako su vrijedni i bilo bi dobro kad bi zaživjeli u kino-distribuciji.
Iako je dio programa posvećen turskom filmu (prikazano je šest manje-više recentnih naslova, moj osobni favorit je Jesen Özcana Alpera iz 2008.) veći dio programa ipak su zauzeli filmovi iz regije, neki od njih već i nagrađivani, poput Neprijatelja Dejana Zečevića, odličnog filma izvorne metafizičke snage, dojmljive glumačke postave i sjajne režije, koji je u Kopru dobio nagradu glavnog žirija, a već je nagrađen i FEDEORA nagradom (o filmu sam detaljno pisao na Filmovi.hr izvještavajući o novosadskom Cinema City Festivalu). U konkurenciji se našao i dugometražni prvijenac Danila Šerbedžije 72 dana, otprije poznat našoj publici, crnohumorna drama u kojoj je izvrsnu ulogu ostvario redateljev otac Rade Šerbedžija. Od regionalnih ostvarenja tu je i Cinema Komunisto, izvrsno montiran dokumentarni film o kinematografiji bivše Jugoslavije koji se upravo prikazuje u zagrebačkim kinima, te Ako sjeme ne umre, epska i pomalo pretenciozna priča s mističnim elementima rumunjsko-srpskog redatelja Siniše Dragina.
Ostatak natjecateljskog filma čine europski filmovi, od kojih se tek jedan, Sol života, može doista nazvati pravim mediteranskim filmom. Izvorno naslovljen kao Gianni e le donne (s obzirom na temu u međunarodnoj distribuciji dovitljivo preveden kao Sol života / The Salt of Life), redateljsko je ostvarenje talijanskog glumca Giannija Di Gregorija, gotovo autobiografska priča o šezdesetogodišnjem muškarcu koji je prerano umirovljen i osjeća da još mnogo toga treba učiniti u životu. Iako oženjen, privlače ga mlade djevojke, no nažalost s njima nema mnogo uspjeha, a brine ga i to što ga okolina doživljava kao otpisanog. Di Gregorio je vrstan glumac, i u ovom ostvarenju u potpunosti dominira ekranom: suptilan humor miješa se s melankolijom i pozadinskom tugom, tvoreći tako istinski mediteranski ugođaj, no istovremeno iznoseći i univerzalnu poruku. Naime, iako primarno žanrovski određen kao komedija, film doista iznosi na vidjelo sol života, gorku spoznaju da danas ljudi iznad određene dobi teško mogu pronaći svoje mjesto u društvu kojim dominiraju mladi, asertivni i energični pojedinci. Gianni je vitalan i daleko je još od staračkog doma te je nesretan zato što gubi bitku s predrasudama koje vladaju o ljudima u sedmom desetljeću života. Sol života punokrvni je talijanski film, u tradiciji tog žanra melankolične komedije.
Za razliku od njega, Moja radost (Schastye moe) tipičan je ruski, odnosno ukrajinski film. Prikazano u prošlogodišnjem natjecateljskom programu festivala u Cannesu, to djelo ukrajinskog redatelja Sergeja Loznice dvosatni je film ceste, dugih kadrova i dojmljivih totala (u Kopru je nagrađen za najbolju fotografiju), film o vozaču kamiona koji zaluta usred ruske divljine kojom, daleko od civilizacije, vladaju brutalnost, instinkt preživljavanja, mito, korupcija, prostitucija i kriminal. Ponešto zbrkana scenarija i neujednačenih sekvenci, film svoju najbolju stranu ostvaruje upravo u ugođaju praznine i emocionalne pustoši ruske provincije, iskupljujući se i dobrom fotografijom koja s već spomenutom atmosferom pustoši povremeno djeluje i nadrealno.
U natjecateljskom dijelu prikazani su još i turska drama Naš veliki očaj Seyfija Teomana, potencijalno dobra priča o dvojici prijatelja kojima se doseljava mlada djevojka, upropaštena hladnim redateljskim pristupom zbog kojeg izostaje emocionalni angažman gledatelja, zatim kvalitetna francuska drama intrigantnog scenarija Snijeg na Kilimandžaru iskusnog redatelja Roberta Julesa Guediguiana te dokumentarac Wiki-pobunjenici švedskog dvojca Jespera Huora i Bossea Lindquista o globalnom fenomenu Wikileaksa, koji je ujedno bio i najgledaniji film festivala za koji se tražila karta više (ali ne i najbolji: slovenskoj publici se, sudeći prema broju glasova, ipak najviše svidio Cinema Komunisto).
Uvjerljivo najbolji film u konkurenciji bila je makedonska drama Punk nije mrtav (Pankot ne e mrtov) Vladimira Blaževskog, koji je osvojio nagradu međunarodnog kritičarskog žirija. Žanrovski smješteno između crne komedije i filma ceste, to ostvarenje fokusira se na skupinu četrdesetogodišnjaka, ostarjelih i odsluženih punkera koji u razdoblju surove makedonske kapitalističke tranzicije doista žive punkerski život na rubu egzistencije i na rubu ionako osiromašenog društva. Rutinu njihova svakidašnjeg života prekida ponuda da ponovno okupe nekad popularni bend s kojim bi trebali svirati na neobičnom multikulturalnom happeningu koji financira inozemni NGO (Non Government Organisation).
S obzirom da mu je potreban novac, protagonist Mirsa uspijeva nagovoriti bivšu djevojku Ninu i prijatelja Ljaka da krenu po bivšoj Jugoslaviji u potrazi za članovima benda. Nakon raznih dogodovština, bend ipak zasvira na opasnom terenu – u albanskom gradiću – nakon čega jedva pobjegnu od podivljale gomile. Novi problemi čekaju ih kod kuće gdje ih napadne grupa navijača i skinsa jer su „svirali Šiptarima za šaku dolara“. Preživjevši i njihov napad, bend se na kraju filma okuplja ispred velikog križa iznad Skopja, simbola nacionalizma nove makedonske države, s junacima uvjerenima da su uspjeli napraviti nešto veliko.
Iako je od njegova zadnjeg igranog filma proteklo zamalo dvadeset godina, Vladimir Blaževski vratio se u velikom stilu iznimno brutalnom ali i rafiniranom pričom o etničkim napetostima u Makedoniji. Iako ovo nije prvi film s tom tematikom, po mom je osobnom sudu dosad možda najkreativniji. Blaževski na sjajan, provokativan i vrlo kritičan način prikazuje lice nove Makedonije, podjednako ismijavajući inozemne NGO-e koji svoje kriminalne radnje skrivaju financirajući politički korektan multi-kulti događaj koji ispada potpuni fijasko, kao i makedonski te albanski nacionalizam i uzajamnu netrpeljivost (duhovita je scena u kojoj menadžer u žestoki punk bend ubacuje Albanca s harmonikom i Roma s trubom, sve zbog stvaranja privida multi-kulti atmosfere i privida tolerancije). Vrlo dinamična režija, sugestivna i realistična gluma, provokativan scenarij i oštra politička žaoka, osnovne su karakteristike tog snažnog djela koje stoji rame uz rame s filmovima poput hrvatskih Metastaza ili srpskog Šišanja. Film je već osvojio nagradu u Karlovym Varyma i nema sumnje da će postići uspjeh kako na drugim festivalima, tako i u kino-distribuciji.
© Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 18. listopada 2011.
