Prije nekoliko godina, tijekom godišnjeg odmora u Istanbulu, čitao sam kolumnu u Turkish Daily News, dnevnim novinama koje su izazile na engleskom jeziku. Imena i prezimena autora se, nažalost, ne sjećam, ali kolumna mi se učinila zanimljivom prije svega jer se autor pozivao na meni profesionalno blisku psihoanalitičku teoriju. Ustvrdivši u uvodu teksta kako je Freud jedan od najpodcjenjenijih društvenih i kulturnih teoretičara dvadesetoga stoljeća, smatrao je da bi se pomoću njegovih postavki mogli analizirati neki od trenutačno vrlo aktualnih procesa u turskom društvu. Nakon toga se autor vratio nekoliko desetljeća u prošlost, kada je kao student, zajedno s kolegom s fakulteta, radio u fast foodu u ulici u kojoj su se inače okupljale prostitutke. Kolumnist je utvrdio da u trenutku kada bi se na ulici našle ženska i transseksualna prostitutka, prva nikako nije mogla dobiti mušteriju jer su muškarci izričito uzimali transseksualne prostitutke.
Kako je tursko društvo izrazito patrijarhalno i maskulino organizirano, s velikim utjecajem i ovlastima vojske i policije na svakodnevni život, autor se zapitao u što se pretvaraju vrli turski muževi i očevi kada zađe sunce, a njihove obitelji pođu na spavanje te kakav intenzitet potiskivanja u tom društvu onda mora vladati, jer očito je u pitanju snažno potisnuta homoseksualnost koja se djelomično pokušava kanalizirati kroz seksualni odnos s transseksualnom osobom. U kolumni od sljedećeg dana isti autor, pak, utvrđuje kako, prema Freudovu mišljenju, najsnažnije implikacije po muški identitet i subjektivitet proizlaze iz straha od kastracije pa ironično zaključuje, kako su turski muškarci obrezani, nije li posrijedi djelomična kastracija koja uvjetuje da se moraju više dokazivati te biti mnogo više maskulinoga ponašanja od muških pripadnika nekih drugih nacija. U zaključku kolumne ispričao se ako je možda nekoga uvrijedio, ali svejedno moli svoje čitatelje (posebice muške) da mu se jave sa svojim stavovima i promišljanjima o razmatranom pitanju.
Navedenih sam se kolumni prisjetio gledajući film Drugi anđeli (2010) mladoga turskoga filmaša Emrea Yalgina, koji pokušava secirati život transseksualnih osoba u Istanbulu izloženih mnoštvu predrasuda, svedenih na društvene margine i sasvim obespravljenih te primoranih baviti se prostitucijom kako bi si osigurale osnovne egzistencijalne uvjete. Kao i sve velike svjetske metropole, tako i Istanbul predstavlja konglomerat različitih utjecaja i subkultura, međutim, uprave se transseksualne osobe nalaze u najtežem položaju jer, što proizlazi i iz razmatranih kolumni, u strogo patrijarhalnom i maskulinom društvu rodne i seksualne granice trebaju biti čvrsto određene.
Yalgin pak sporadično uspijeva ocrtati ovakav status svojih protagonista prikazivanjem šovinističkih i homofobnih racija policije, ali i samih sugrađana, turskih muškaraca koji ispod tvrde heteronormativne površine tragaju za nekim sasvim drugim užitcima. Međutim, navedeno je ostvareno tek na deskriptivnoj razini. Stoga Drugi anđeli djelomično, ali nedovoljno razrađeno također barataju konceptima gore spomenutoga kolumnista, iako se nikada s razvijenom autorskom sviješću i većom hrabrošću ne upuštaju u intrigantnu društvenu i kulturnu analizu, premda je materijala bilo napretek.
Yaginov je redateljski stil neizgrađen i neprofiliran. On, nažalost, ne zna kako udahnuti život u svoje likove pa se oslanja kako na stilska tako i na dramaturška rješenja koja nisu daleko od postupaka primjetnih u turskim sapunicama, kojima nas bjesomučno bombardiraju s triju hrvatskih televizija s nacionalnom koncesijom. Patetika i prenaglašena emocionalnost često izbijaju iz svih pora filma (primjerice u trenutku obiteljskoga pomirenja između jedne od transseksualnih junakinja filma i njezine majke). Prenaglašeni soundtrack i nefunkcionalna uporaba glazbe nikako ne pomažu, nego dodatno pojačavaju navedeni dojam pa Drugi anđeli u cjelini djeluju beživotno i odveć televizično.
Redatelj se za početak trebao čvrsto strukturirati i dobro osmisliti priču oko koje bi isprepleo životne sudbine svojih protagonista. Priča je filma nekoncizna, odnosno neusredotočena. Središnji odnos između Gokhana i Senen ostao je tek skiciran i nedovoljno razrađen jer, unatoč međusobnoj naklonosti protagonista, suprotstavljenost njihovih svjetonazora nije uvjerljivo izvedena niti motivirana. Kako bi postigao određeni stupanj narativne progresije, jer nije znao kako da priču adekvatno razvije držeći se polaganoga razvoja emocionalne i seksualne naklonosti svoga para, redatelj umeće pseudokriminalistički zaplet te motiv bijega, koji nikako ne pomažu.
Drugi bitan problem filma leži u nedovoljno psihološki nijansiranim likovima, koji povremeno djeluju odveć statično i stereotipno, a potonje se osobito odnosi na portretiranje transseksualnih osoba. Treba biti iskren – turska je kinematografija vidjela i boljih filmova od Yalginova jer su Drugi anđeli, unatoč povremenom uvjerljivom referiranju na svakodnevicu transseksualnih osoba, poprilično slab, nedorečen i nerazrađen film, kojem nedostaje čvršća i hrabrija redateljska ruka.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. listopada 2011.
