Soderberghova Zaraza zanimljiv je patchwork postupaka baštinjenih iz različitih filmova katrastrofe i vlastitoga filmskoga stvaralaštva. Malo se tko danas sjeća filmskoga hita Izvan kontrole (Outbreak, 1995) Wolfganfa Petersena iz sredine devedesetih godina prošloga stoljeća. Posrijedi je bila svojevrsna parabola o virusu ebole, koji je tih godina harao i senzacionalistički punio naslovnice svjetskoga dnevnoga tiska, prijeteći pandemijom, ali i svojim strašnim simptomima koji su dovodili do neupitnoga i okrutnoga kraja. Treći svijet, odnosno za autore filma – Afrika i američka vojska bili su međusobno isprepleteni u Petersenovu rutinskom ostvarenju, u kojem su dobri američki znanstvenici pokušali izolirati virus na dotičnom kontinentu te spasiti svijet od epidemije, a posebice su pokušali održati svoju domovinu izvan dosega oku nevidljivoga negativca.
Soderbergh je, pak, u svojoj evokaciji filmova o zaraznim bolestima cijelu stvar preselio u Sjedinjene Američke Države – premjestivši rat na njihov teritorij, iako je naglašeno kako je ekspanzija virusa krenula upravo iz trenutačno aktualnoga američkoga oponenta – Kine. Redatelj pritom nije mogao ostati imun i na suvremene američke boljke, paranoje te rastući nacionalizam pa je u cijelu priču upleo i čuveno Bushevo Ministarstvo domovinske sigurnosti. Krije li se iza navedenoga postupka politička parabola o prijetnji od terorizma, ne bih zaista želio ulaziti, premda elemenata za takav zaključak svakako ima.
S druge strane, Danny Boyle je u svom efektnom i ponešto podcijenjenom filmu 28 dana kasnije (2002) pratio kako nepoznati virus velikom brzinom i učinkovitošću pretvara stanovništvo Velike Britanije u krvoločne zombije, a u Zarazi virus, osim dišnoga sustava, napada i centrali živčani sustav, što je samo light verzija Boylea te ponešto humanija za Soderberghove žrtve, koje vrlo brzo skončavaju, doduše u teškim mukama, ali barem ne kreću u pohod za svježim ljudskim mesom. Soderberghov postupak je vrlo sličan kao i Boyleov – oba redatelja broje dane od izbijanja zaraze do njezine potpune ekspanzije. Međutim, dok Boyleovi junaci nastoje izvući živu glavu iz kaotične situacije, vrli Soderbergovi junaci, kao u kakvom trileru, pokušavaju naći rješenje enigme – od kuda je bolest potekla te kako je zaustaviti. Stoga nas autor u završnici zapravo vraća na početak – dan 1 (film počinje od drugoga dana zaraze), premda se ono što je trebalo biti efektan kraj pretvara u mlaku poantu pa se Zaraza slobodno može prikazivati kao obrazovni film za niže razrede osnovne škole, koji promiče nužnost higijene i obaveznoga pranja ruku.
Što nam Soderbergh nudi između navedenoga?Ostatak predstavlja svojevrstan povratak, u narativnom smislu, njegovu Trafficu (2000). Zaraza, dakle, ima sličnu narativnu strukturu – odvija se na nekoliko lokacija u Sjedinjenim Državama, Europi i Aziji te prati velik broj likova koji su međusobno povezani naslovnom preokupacijom filma. Takva mozaična i razbarušena struktura nastoji ostaviti dojam kaotičnosti koji korespondira s događajima kojima gledatelj svjedoči na velikom platnu, a njezina je atraktivnost potpomognuta respektabilnim glumačkim ansamblom, koji, među ostalima, čine Matt Damon, Gwyneth Paltrow, Laurence Fishburne, Kate Winslet, Marin Cotillard, Jude Law i Elliot Gould. Međutim, film na trenutke ostavlja dojam kao da je redatelju više stalo da pokaže svoju uglednu glumačku ekipu, no što je ona zaista učinkovito iskorištena.
Soderbergh je, kao što se često događalo u njegovoj redateljskoj karijeri, rastrgan između dvaju postupaka, a u ovome je filmu više nego ranije očito da niti sam nije siguran kojim bi putem zapravo želio ili trebao krenuti. S jedne strane, pokušava filmu dati pseudointelektualan, artsy izgled, kako to i dolikuje salonskom ljevičaru koji protestira protiv stvaranja ozračja straha i paranoje, zaogrtanja problema u nacionalističko ruho te multinacionalnih i farmaceutskih kompanija koje zgrću velik kapital na ovakvim problemima, iako ostaje pomalo nedorečen. S druge strane, njegova sporadično nervozna kamera iz ruke, stilizirane analapse, te osobit kolorit fotografije, inače postupci karakteristični za njegov redateljski stil, ponovno pokušavaju ostaviti dojam izrazito umjetnički nastrojena autora. Međutim, ispod površine, redatelj je mnogo bliži populističkom filmu katastrofe i pomodnim teorijama zavjere te proizvodnji paranoje pa se Zaraza doima kao punokrvni mainstream film koji se srami sam sebe te napadno pokušava biti ono što nije.
Daleko od toga da Soderbergh nije sposoban redatelj. Na trenutke je to izrazito primjetno i u ovom filmu jer zna efektno režirati pojedine prizore. Primjerice, masovne scene koje oslikavaju sve veći rast paranoje i izbijanje primarnih nagona za održavanjem, koji vode u anarhiju i sveopći rat svih protiv sviju, poprilično su uvjerljive, ali potom autor ponovno upada u klišeizirane situacije i rješenja poput one u kojoj Kinezi otimaju djelatnicu Svjetske zdravstvene organizacije (Marion Cotillard) kako bi u zamjenu dobili cjepivo, koje se, očito, distribuira po principu političke moći i utjecaja. Također mu katkada ponestaje i dinamizma.
Za autora koji svojim ostvarenjem nastoji secirati učinke straha i pranoje, jer Zaraza u svojoj srži i nije ništa drugo nego parabola o strahu i njegovoj produkciji, kronično mu nedostaje suspensea i atmosfere. Film, nažalost, niti u jednome trenutku ne uspijeva u gledatelja usaditi klicu straha.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 6. listopada 2011.
