Strast i potiskivanje

Jane Eyre, red. Cary Fukunaga

  • Jane Eyre, red. Cary FukunagaNaklonost između sestara Brontë, odnosno njihovih romana i redatelja, stara je koliko i sama filmska umjetnost i ne jenjava. Počevši od 1910. godine, kada je snimljena prva filmska verzija pod redateljskom palicom Theodorea Marstona, Jane Eyre Charlotte Brontë doživjela je nebrojene kako kino tako i televizijske obrade. Gotovo identičan obrazac prati i Orkanske visove Emily Brontë, čija prva nijema filmska adaptacija seže u 1920. godinu, a potpisuje je britanski filmaš A. V. Bramble. Anne Brontë je, pak, imala nešto manje sreće s filmskim i televizijskim adaptacijama jer njezini romani Agnes Gray i Stanarka napuštene kuće nisu bili toliko zanimljivi scenaristima i redateljima te su polučili tek nekoliko igranofilmskih obrada.

    Većina televizijskih inačica, a i dobar dio onih koje su bile namijenjene kinodvoranama, romaneskne je predloške, nažalost, svodila na puki melodramatski siže, zanemarujući kompleksan kulturološki kontekst predložaka te bogati psihologizam kojim su autorice uspjele zaogrnuti svoja literarna djela i koji se svakako iz njih mogu iščitati. Rodna problematika, odnos prema patrijarhatu te emancipacija, britka klasna i društvena analiza, pitanje žudnje i podčinjavanja, emocionalni, tjelesni i ini mazohizam, mračni i duboki predjeli ljudskih strasti – sve je to često, nažalost, bilo zanemarivano nauštrb emocionalne recepcije gledatelja.
    Jane Eyre, red. Cary Fukunaga
    Problem s Jane Eyre, čini se, bio je i u tome što je posrijedi naracija s autodijegetskim pripovjedačem, što igra jednu od presudnih uloga u samom konstruiranju romanesknoga univerzuma te percipiranju kako radnje i zbivanja tako i ostalih karaktera s kojima naslovna junakinja dolazi u interakciju, a što je, također, podložno njezinu stanju svijesti i društvenoj problematici, koja se zrcali u pozadini priče. Filmski medij često nailazi na probleme prilikom adaptiranja romana s autodijegetskim pripovjedačem jer pretežno nastoji nuditi perspektivu izvana, odnosno redateljima i scenaristima je mnogo lakše pojednostaviti pripovjedačko gledište nego ostati u perspektivi jednog  lika. Spomenuti je postupak zamjetan i u posljednjoj ekranizaciji (2011), koju potpisuje Cary Fukunaga, ponajviše poznat po filmu Bez imena, koji je nedavno igrao i u hrvatskim kinima.

    Roman Charlotte Brontë također je bogat događajima, prati velik dio životnoga puta Jane, koji se može podijeliti na četiri cjeline, odnosno razdoblja u rasponu od njezina nezavidnoga odrastanja u kući njezine hladne tetke, preko školovanja u Lowoodu i zapošljavanja kao guvernante u Thornfield Hallu te ljubavi prema poslodavcu Edwardu Rochesteru, do boravka u obitelji puritanskoga pastora St. Johna Riversa. Stoga se romaneskna zbivanja u cijelosti mogu prenijeti tek u formi, recimo, televizijske mini serije, a prilikom filmskih adaptacija svakako su nužna veća ili manja kraćenja. Međutim, taj je segment Fukunaga poprilično suptilno izveo te je u sto i dvadesetak minuta filma uspio unijeti bitne segmente iz svih četiriju razdoblja, a detaljnije se usredotočio na razvoj odnosa Jane prema Rochesteru.
    Jane Eyre, red. Cary Fukunaga
    Nova je Jane Eyre, koliko sam primijetio, izazvala podosta negodovanja obožavatelja romana, premda, moram reći, neopravdano jer je posrijedi vrlo dobar i promišljen film redatelja koji ima razvijen osjećaj za vrijeme i prostor te se ne libi svojim gledateljima ponuditi modernu filmsku interpretaciju klasičnoga romana. Drugim riječima rečeno, Fukunaga ne nastoji tek prenijeti roman na veliko platno, nego nastoji ponuditi i vlastito čitanje.

    Redatelj, primjerice, suptilno pokušava svoju verziju primaknuti suvremenom feminističkom čitanju pa je njegova Jane Eyre izrazito osviještena mlada žena, svjesna svoga položaja u društvu organiziranom oko nejednake raspodjele rodne moći i društvenih resursa. Navedeno se, primjerice, dobro ogleda u njezinoj usporedbi sa snobovskom Lady Ingram (Sophie Ward), premda je u tom segmentu bitno i razmatranje klasnih razlika te njihove neprirodnosti, što je uostalom i provučeno u odnosu Jane s Rochesterom (Michael Fassbender). Mia Wasikowska (Alisa u zemlji čudesa) izvrsno je dočarala ambivalentan karakter naslovne junakinje u rasponu od njezina slobodoumlja i želje za nesputanošću do pritajene nježnosti i potrebe za drugima. Pritajena klica ludila neprestano lebdi nad njezinom Jane koja stoički podnosi egzistencijalne nedaće, premda je spomenuti segment, u kojem, iako udaljena od njega, čuje Rochesterov glas, ostao pomalo nedorečen te nedovoljno razrađen i iskorišten.

    Jane Eyre, red. Cary FukunagaIako je Bez imena film sasvim druge tematike i problematike, koji se bavi migracijskom i kriminalnom svakodnevicom Meksika, lako je uočiti kako s Jane Eyre dijeli istoga redatelja. Fukunaga je izraziti vizualist pa je u oba filma naglasak na vizualnome, a slikovito, nauštrb verbalnoga, postaje primarni element komunikacije između gledatelja i djela. Autor ima razvijen osjećaj za sliku, detalj i atmosferu, koja je iznimno dobro dočarana, a da nikada ne upada u zamku jeftinih gotičkih trikova. Što je tome tako, svakako treba zahvaliti direktoru fotografije Adrianu Goldnanu, koji je s redateljem također surađivao na njegovu prethodnom, već spomenutom filmu. Fotografija uspijeva uhvatiti sivilo, maglovitost, kao i mračno, gotovo mistično ozračje priče, koje korespondira s proživljavanjima protagonista. S jedne je strane sugestivno dočarana hladna atmosfera Rochesterova dvorca u neprestanom poigravanju svjetla i sjene, a s druge stane prozračni i svijetli eksterijeri, u kojima Goldmanova kamera naglasak stavlja na lica glumaca, što stvara sasvim suprotan učinak od maloprije spomenutoga.

    Time je uvjerljivo dočaran i ambivalentan karakter same priče jer je gledatelj s jedne strane suočen sa snažnim strastima i emocijama, a s druge stane s potiskivanjem, suspregnutošću i hladnoćom te naznakama ludila, dok naslovni lik biva sve više uvučen u neobičnu i tajanstvenu osobnost predmeta svoje žudnje. Sada mirno možemo čekati novu ekranizaciju Orkanskih visova, koju potpisuje Andrea Arnold, a koja bi do kraja godine trebala ugledati mrak kinodvorana.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. rujna 2011.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji