
Nakon što je sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća doživio veliki povratak u autorsku formu izvrsnim Metcima iznad Broadwaya (1994), opus Woodyja Allena u sljedećih je petnaestak godina varirao između manje ili više uspjelih naslova, u rasponu od onih koji su odavali kreativni zamor do ostvarenja koja su odisala originalnošću i svježinom. Navedeno očito postaje učestali sindrom redatelja stare garde pa je od iste boljke patio i pokojni Robert Altman, koji je nakon Igrača (1992) i Kratkih rezova (1993) često znao zakoračiti na filmske stranputice, a potom je ponovno zabljesnuo jednim izvanserijskim filmom.
Slična situacija, samo u malome, primjetna je i u Allenovoj trilogiji, u kojoj je svaki film posvećen jednom europskom gradu. Prvi dio, Vicky Crtistina Barcelona (2008), očito je bio povećen Barceloni, Upoznat ćeš visokog, tamnog stranca (2010) posvećen je Londonu, a Ponoć u Parizu (2011), kojim se trilogija zaokružuje, odvija se u Parizu. Prvi je film iz ove pseudotrilogije odisao mladenačkom svježinom i poletnošću. Drugi je uradak, pak, bio neusporedivo slabiji te mu je kronično nedostajalo poleta i šarma, jer je u njemu većina toga ostala skicirana, nedovoljno razrađena, na razini pukih dosjetki, s osjećajem da katkada niti sam redatelj nije znao što bi konkretno učinio s vlastitim protagonistima. Ponoć u Parizu, s druge strane, označava ponovni povratak u formu.

U svakom od spomenutih naslova prostor igra važnu ulogu te postaje bitnim sudionikom događaja, tim više što se autor pokušava humorno poigrati sa stereotipima vezanima uz određenu urbanu sredinu. Barcelona je tako bila sunčana i lepršava, napučena artsy latino ljubavnicima i njihovim temperamentnim ljubavnicama. London je bio sumoran, maglovit i kišovit, a njegovi su se stanovnici protiv depresije borili Prozacom i Viagrom. Pariz je, pak, sagledan poput svojevrsne turističke razglednice i kulturne prijestolnice napučene wanna-be umjetnicima, premda se iz svakoga kadra može iščitati redateljeva neosporna simpatija prema gradu. Međutim, kao i u Vicky Crtistina Barcelona, autor satirične strelice uvelike ispaljuje na nekulturne američke turiste, kojima je vrhunac turističkoga obilaska objed u lokalnom McDonaldsu.
U portretirnju Inezinih (Rachel McAdams) roditelja – konzervativnih i desničarski nastrojenih Helen i Johna, koje izvrsno tumače Kurt Fuller i Mimi Kennedy, Allen je mnogo suptilniji od, primjerice, Julie Delpy, koja je u svom Dva dana u Parizu (2007) dobrano oplela dekodere Da Vincijeva koda. Unatoč tome, između redaka, redatelj je simpatično bezobrazan u svom satiričnom prikazu američke kulture, načina života te nacionalnoga narcizma, koji je još jače izražen u srazu s europskom kulturom.

Iako je Ponoć u Parizu u cjelini možda film ponešto prespora ritma, a redateljeve poruke pomalo prozirne, posrijedi je naslov koji se na prijemčiv i simpatičan način poigrava konceptom nostalgije kao pretpostavkom da jouissance kruži oko Drugoga, koje je ovdje sagledano kao pariška prošlost kontrapunktirana dosadnoj i bezličnoj sadašnjosti. Tako se i Allenov mlađi alter ego, holivudsko scenarističko piskaralo Gil, kojega izvrsno tumači Owen Wilson, neprestano vrti ne samo oko Pariza nego i osobitog vremenskog razdoblja u životu ove urbane sredine – dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća.
Gil, koji je pred ženidbom s pomalo ispraznom i lakomislenom Inez, uhvaćen je u svakodnevnu rutinu te zamoren nemaštovitim poslom koji obavlja, čuvajući svoje spisateljske ambicije za neka bolja i inspirativnija vremena, ne samo da smatra kako Pariz jamči veći užitak u usporedbi ispraznom Kalifornijom nego i da dvadesete godine prošloga stoljeća predstavljaju svojevrsno zlatno doba umjetničkoga stvaralaštva sa svojim razuzdanim životom i mitiziranim stavaralačkim figurama. A one su sve odreda, u rasponu od F. Scotta Fitzgeralda, Ernesta Hemingwaya, Gertrude Stein, Josephine Baker, Jeana Cocteaua, Colea Portera, Salvadora Dalija, Pabla Picassa, Luisa Buñuela do T. S. Eliota, prodefilirale Allenovim filmom i udijelile jedan ili dva korisna savjeta glavnome protagonistu.

Allen je izvrsno uspio izbalansirati odnos prošlosti i sadašnjosti i njihovu međusobnu interakciju, a upravo iz njihova sraza i dolazi humorni segment filma, dok je sve obavijeno suptilnim velom ironije. U sadašnjosti njegov protagonist obilazi pariške muzeje i galerije kao podsjetnike na nekadašnji život, a nakon što sat otkuca pola noći, zakoračuje u surealan svijet prošlosti o kojem je taj dan slušao od muzejskih vodiča. Naravno, autor ne bi bio ono što jest da snobovski ne puca na intelektualnu publiku koja može razumjeti njegove bogate i razvedene aluzuje na povijest umjetnosti te referiranje na kulturnu tradiciju.
Evociranje dvadesetih godina osobito je živopisno i razigrano, začinjeno s puno šarma, a ponajviše zahvaljujući razigranoj glumačkoj postavi, posebice Marion Cotillard. Fotografija Dariusa Khondjija (Grad izgubljene djece, Sedam, Soba panike) također je dala svoj obol lijepo osmišljenom vizualnom segmentu filma.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. rujna 2011.