Templar nas vraća u srednjovjekovnu Britaniju, točnije u 1215. godinu, kada se krvožedni kralj John (u filmu ga vrlo solidno tumači Paul Giamatti) odlučio okrutno osvetiti vlastitom plemstvu koje ga je prisililo da potpiše Magnu Cartu, kojom se jamče veće ljudske slobode njegovim pobunjenim podanicima. Film se strukturno raspada na nekoliko dijelova: uvod, opsadu Rochestera, što je ujedno i središnji te najopširniji dio filma, te epilog. Sama je opsada omeđena četirima bitkama u kojima John, uz pomoć nadobudnih i kršnih papinih plaćenika iz Danske, pokušava slomiti otpor dvadesetak ljudi koji drže utvrda, uz pomoć koje je moguće kontrolirati cijelu južnu Englesku.
Raspravljati o tome je li Templar povijesni film mogli bismo nadugo i naširoko pa da skratim priču jednostavno ću reći kako je posrijedi uradak kojega bismo gotovo mogli nazvati povijesnom videoigrom. Dakle, povijesni kontekst, duh epohe, vjerna rekonstrukcija povijesnih događaja redatelju su manje bitni od inscenacije brojnih akcijskih prizora pa je prvenstveno posrijedi čisti akcijski film smješten u povijesni dekor, odnosno, povijest je ovdje samo kulisa koja redatelju služi za borilačke egzibicije i nije organski sjedinjena s protagonistima na način da motivira njihove postupke i djelovanja. Srednji je vijek zato nedovoljno upućenom autoru, zbog njegove navodne mračnosti, dobro uspio poslužiti za niz sadomazohističkih iživljavanja.
Stoga je središnjem dijelu filma sve usmjereno na bitke ili iščekivanja bitki, a između toga nalaze se svojevrsni predasi koji bi valjda trebali ispuniti očekivanja i za dramskim akcentima u radnji, premda isti postoje tek kao vezivno tkivo između akcijskih segmenata kako bi se priča popunila i kako bi se segmenti naracije držali na okupu. Scenarij Jonathana Englisha, Ericka Kastela i Stephena McDoola krajnje je jednostavan, štoviše banalan, a međuljudski odnosi svedeni su na puke klišeje. Navedeno se ponajviše vidi u ljubavnoj priči između templara Marshala (ponešto odveć drveni James Purefoy) te Isabel (sasvim neuvjerljiva Kate Mara), supruge ročesterskog velikaša Albanyja, koja se svodi na propitivanje njegova templarskoga zavjeta te njezine pokušaje da ga pridobije, ali bez ikakve kemije među dvoje glumaca i sa sasvim bezličnim dijalozima, tako da glumci djeluju kao da ih i sami nevoljko izgovaraju. Autori također nikada nije palo na pamet da stvore dinamičnije odnose među protagonistima, da propitkuju opravdanost djelovanja templara, papinske akcije u onovremenoj Europi i tako dalje.
Glavni junak Marshal je stoga slika pravoga patnika koji odricanjem, zavjetovanjem te velikim kušnjama dolazi do krajnje nagrade – Isabel, koja je očuvala djevičanstvo (njezin je postariji suprug više zainteresiran za bogatstvo i zemlju koje mu je donijela, nego za njezino tijelo) isto kao što je on naposljetku očuvao svoju čast. Međutim, navedeno se u filmu u tolikoj mjeri monumentalizira, a Marshal nebrojeno puta gotovo uskrsava iz mrtvih da gledatelj počinje vjerovati kako je posrijedi nekakav srednjovjekovni superjunak ili čak produžena božja ruka.
Redatelj Jonathan English (Minotaur) ima senzibilitet redatelja porno filmova. Nema razlike između mesarskoga poimanja i fetišiziranja tijela i seksa u nekom od pornića ili Englishevom kadriranju nasilja, smaknuća, otkinutih i odsjećenih dijelova tijela, koji bjesomučno lete uzduž i poprijeko kadrova pa gledatelj uistinu može biti zahvalan što autorima nije palo napamet da film snime u 3D tehnici. Redatelj je kamerom iz ruke i špricanjem lažne krvi po objektivu kamere želio ostvariti dojam autentičnosti i oporosti, premda navedeni postupak svodi gledatelja na pukoga sudionika u videoigri. Razlika je u tome što u potonjoj gledatelj/igrač može barem pokušati utjecati na ishod događaja, a u Templaru je postavljen u nezavidno pasivnu poziciju je primoran tolerirati redateljevu torturu nad vlastitim osjetilima.
Scene bitki su u tolikoj mjeri nasilne i krvave u svojoj grafičnosti da počinjete sumnjati kako Englisha opasno uzbuđuje komadanje ljudskih tijela i da je možda promašio profesiju – mesarska bi mu bila mnogo prikladnija. Međutim, to možda i ne bi bio najveći problem da je funkcionalno izvedeno te da su se redatelj i njegovi scenaristi potrudili i oko ostalih, po film bitnih segmenata. Autor čak ne zna niti inscenirati akcijske prizore, koji su odveć konfuzni, ne pretjerano pažljivo montirani te ostavljaju dojam akcijskoga filma sumnjive produkcije, od kojega očekujute da svakoga trenutka odnekud iskoči Jean Claude Van Damme i spasi sve bezizlazniju situaciju.
Templar je u svojoj srži eksploatacijski slasher film zamaskiran u povijesno ruho u kojem sjekire, noževi, mačevi i ina sječiva kao od šale režu ljudska tijela, premda gledatelj ostaje sasvim ravnodušan na Englisheve eskapade jer tolika repetitivnost postaje naposljetku silno zamorna.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 31. kolovoza 2011.
