
Već u prvoj sceni filma Guma francuskog redatelja Quentina Dupieuxa, autor nas u gotovo nadrealističkoj maniri suočava s poetikom apsurda na kojoj će graditi radnju ostatka filma, a čiji je meritum sažet u pitanju Zašto? i odgovoru Bez razloga. Priča o gumi-ubojici koja u zabitim dijelovima Kalifornije ubija pred očima skupine gledatelja, a čijem igrokazu sudjeluju i šerif i njegovi pomoćnici, prepuna je apsurdnih momentrenutaka – od toga da gledatelji dalekozorima promatraju gumu i onda kada je fizički nemoguće da je uistinu vide, preko toga da automobilska guma ubija mislima, pa sve do scene u kojoj šerif preživljava tri metka ispucana u prsa. Ipak, ispod te apsurdnosti, vješti Dupieux servira nam oštru kritiku suvremenog medijskog cirkusa i zatupljujuće reality kulture kasnog kapitalizma koja obrazuje generacije potrošačkih zombija te u tom kontekstu autorovu sklonost apsurdu treba prije promatrati kao metanarativni komentar, nego kao ekscesivni signum režijske poetike.
Sugerirajući odnos između gledatelja/promatrača i subjekta/objekta njegova zanimanja u kojem ne samo da objekt promatranja motivira promatrača na nastavak promatranja, nego i sam promatrač svojom prisutnošću uvjetuje nastavak akcije objekta/subjekta, Dupieux prodire u samu srž problematike zapadnjačke medijske kulture i industrije zabave u kojoj spomenuta interakcija uvjetuje reprodukciju degradirajućeg sadržaja po principu što gluplje to bolje.

Ono što je zabrinjavajuće jest da taj big brotherovski element, u kojem svi pristajemo na unaprijed determinirane funkcije voajera i egzibicionista, ne ostaje u okvirima konzumiranja medijskog sadržaja nego postaje modus operandi čitave jedne pasivizirajuće kulture koja pokušava diktirati i ostatak naše svakodnevnice. Stoga i nema velike razlika gledamo li desetero ljudskih zamoraca u kakvoj kući Velikog brata, tucet survivora na kakvom pustom otoku ili pak gumu ubojicu na krvavom pohodu po američkoj pustinji – objektu našeg promatranja oduzeta je ljudskost, te je postao tek instrument zadovoljenja naših najnižih poriva, a mi sami pretvaramo se u poslušne zombije koji misle da će gledajući tuđe živote nadoknaditi energiju isisanu iz vlastitih. Zašto dizati revolucije kada ih možete gledati na televizijskom ekranu, bio bi samo jedan ekstremni primjer takve (prisilne) pasivnosti.
Gledajući iz te perspektive, jedino rješenje te pat pozicije nudi lokalni šerif u Gumi koji pokušava otrovati publiku i tako prekinuti okrutnu projekciju (no sve dok i jedan gledatelj stoji ispred dalekozora/ekrana show mora ići dalje). Naravno nije krivica samo na gledatelju, nego i na medijima koji su u jednom trenutku krenuli lakšim putem i odgojili svoju publiku po načelu svetog trojstva – seks, nasilje, bogatstvo, vodeći se pritom lažnim opravdanjem kako upravo niski ukusi publike uvjetuju njihov habitus, isto kao i potreba da se ostane konkurentan na tržištu. Posljedice su dakako dalekosežne: nestanak analitičke strukture i kritičke oštrice iz javnog prostora te pretvaranje tog javnog prostora u još jednu big brotherovsku ispovjedaonicu (u kojem i političari sve više kopiraju celebrityeje, a politika sve više uzmiče pred protokolarnim obvezama i PR-ovskim spinovima).

Prema tom principu i ratovi postaju tek dio spektakla, a ekološka katastrofa koja nam se približava galopirajućim koracima tek još jedna vizualno atraktivna reportaža između reklama za deterdžent i najpovoljnijih bankovnih kredita. Primjerice, nakon katastrofe u Fukushimi, dobiva se dojam da je javnost bila više ushićena apokaliptičnim snimkama tsunamija nego emocionalno angažirana stvarnim razmjerima te prirodne katastrofe.
Hrabar i provokativan, Dupieuxov film (u kojem potpisuje i scenarij i kameru) izrazito je osvježenje na kino repertoaru i pravo malo postmodernističko remek-djelo, slojevit i zabavan film koji na jedinstven način propitkuje neke od fundamentalnih problema zapadnjačkog društva i njegovog pogubnog narcizma.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 28. kolovoza 2011.