Kada je devdesetih godina prošloga stoljeća žanr horora doživio veliko uskrsnuće, s vremenom se sve više nemaštovito povodio za emtivijevskom estetikom tako da je naposljetku postao strašan koliko i HTV-ov večernji Dnevnik, postmodernistički intoniran Vrisak (1996) redatelja Wesa Cravena (Strava u Ulici brijestova) i scenarista Kevina Williamsona u svoj je svojoj citatnosti i ironiji djelovao dovoljno svježe i otkvačeno da instantno zadobije kultni status. Craven i ekipa kleli su se kako je cijeli projekt zamišljen kao trilogija i, premda su preostala dva dijela (1997, 2000), u skladu s žanrovskim konvencijama, bila neusporedivo slabija od originala, sve je zaista ostalo na trilogiji.
U dvijetisućitima horor je ostao na životu, mahom preživljavajući na besmislenim i šminkerskim prepravcima klasika žanra iz osamdesetig godina dvadesetoga stoljeća (Petak 13., Strava u Ulici brijestova...). Potonji nisu imali niti dovljno atmosferičnosti, a niti suspensea da bi zaintrigirali publiku pa su spomenuto nastojali nadomjetiti gomilom prsatih, plastičnih i beznadno netalentiranih ljepotica koje su defilirale velikih platnom umirući na raznorazne okrutne načine. Pojava You Tubea, My Spacea, Facebooka i inih društvenih mreža i projekata, putem kojih svoju privatnost napokon možete podijeliti bez imalo srama s voajerski nastrojenih okruženjem, potpomogla je da konzervativni horor pronađe svoje nove demonizirane Druge. Dominirajući serijal u novom tisućljeću postala je Slagalica strave s nebrojenim nastavcima u kojima negativac Jigsaw osmišljava sve krvavije i brutalnije načine za kažnjavanje razuzdane kapitalističke mladeži.
U razmatranom kulturnom i filmskom kontekstu, Craven i Williamson ponovno su se udružili desetak godina nakon posljednjega izdanka Vriska, nastojeći se uhvatiti s evidentnim žanrovskim promjenama koje su se odigrale u razdoblju između trećega i četvrtoga nastavka. Već uvoda sekvenca koja je inače, nakon vriska Drew Berrymore u originalu, postala zaštitnim znakom serijala, svjedoči kako ovoga puta autori nastoje ironizirati snimanje nebrojenih i besmislenih, sve nemaštovitijih nastvaka kojima pretežno nedostaje originalnosti i svježih ideja. Naravno, Craven ne bi bio ono što jest da se ne zeza i sam sa sobom jer njegov film također ulazi u navedenu domenu. Sve ostalo pokušalo se prilagoditi duhu novoga You Tube i Facebook vremena pa ubojici sada nije dovoljno da kažnjava svoje žrtve, nego to želi podijeliti s internetnim gledateljstvom, a u skladu s žanrovskim promjenama načini ubijanja morali su postati krvaviji i okrutniji. Danas već sredovječna glumačka trojka iz trilogije (Neve Campbell, David Arquette i nevjerojatno balzamirana Courtney Cox) stoga djeluje u potpunosti izgubljeno u novim uvjetima jer novim je klincima impertaiv postao da što prije dosegnu instant slavu.
Iako Williamson još uvijek ima gotovo štreberski sluh za žanrovska kretanja, ne možemo se oteti sveprisutnom dojmu kako u cijeloj priči ipak nešto strašno nedostaje. Citatnost i ironija ovoga puta djeluju ponešto usiljeno, a scenarist nikako ne uspijeva ponovno ostvariti svoje dobro poznate, vrckave dijaloge koji polemiziraju s filmskom prošlošću i tradicijom. Craven se pak ponešto bori sa suspenseom pa film u cijelini nije osobito strašan, a niti uzbudljiv. Unatoč navedenome, najveći problem po cijelinu predstavlja odveć usiljena završnica s preglumljenim negativcem u kojoj autori sasvim nepotrebno rekapituliraju sve ono što je ionako bilo jasno iz ogledanog filma.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 26. kolovoza 2011.
