Redatelj koji glavnu mušku ulogu u svom povijesnom spektaklu odluči dodijeliti Channingu Tatumu (Sve što želim to si ti) svakako mora imati više nego dobre adute u rukama: izvrstan scenarij, maštovite akcijske prizore, pažljivu te upečatljivu, nadasve uvjerljivu rekonstrukciju duha vremena i prostora, te intrigantnu potku zanimljivu suvremenim gledateljima, kako bi iste uvjerio u ozbiljnost svoga projekta. Pitanje je ima li Kevin Macdonald (Posljednji kralj Škotske) sve navedeno?
Macdonaldov povijesni film ulazi u domenu podžanra mača i sandala, koji je tijekom filmske povijesti pokazao iznimnu vitalnost i izdržljivost, premda se često znao svoditi na puki filmski kičeraj. Posebice je to slučaj bio kada je Hollywood napadnom scenografijom i kostimografijom nastojao svim silama uvjeriti svoje gledatelje da je antički svijet izgledao i zvučao upravo onako kako mu svjedočimo na velikom platnu. Orao, koji je mahom nastao u britanskoj produkciji i bavi se dalekim segmentom britanske povijesti, ipak je, i na svu sreću, uspio izbjeći zamku pretjeranoga kiča. Autori su se opredijelili za nešto decentniju scenografiju i kostimografiju, premda nisu sasvim uspjeli zaobići nepotrebno karikiranje te, na trenutke, demoniziranje Drugih – barbara, koji se nisu željeli pokoriti vrlim Rimljanima koji su im, u zamjenu za njihovu zemlju, željeli podariti tek svoju bogatu kulturu te ih privesti civiliziranom svijetu.

Međutim, problem nastaje kada redatelj odluči koristiti različite jezične idiome kako bi diferencirao suprotstavljene skupine u filma te postigao određenu dozu autentičnosti, što naposljetku nije polučilo željeni rezultat. Dok je barbare jezično okarakterizirao njihovim izvornim jezikom, likovi Rimljanja služe se engleskim. Kako je, pak, glumačka postava dobrim dijelom sastavljena od internacionalnih glumačkih imena (primjerice, Jamie Bell je Britanac, Channing Tatum i Donald Sutherland su Amerikanci, a niz mađarskih glumaca glumi sporedne uloge rimskih vojnika), svaki je koristio svoj naglasak. Prilikom toga cijela ta mješavina različitih naglasaka, koju unose likovi koji se svi odreda nastoje ponašati vrlo rimski, djeluje neuvjerljivo. Doduše, ne toliko iritantno poput Angeline Jolie u Aleksandru Olivera Stonea, koja je afektiranim izgovorom pokušala zvučati vrlo grčki, premda je konačni dojam bio krajnje groteskan.
Tu se vraćam na početak teksta i spominjanje Channinga Tatuma, koji danas slovi kao jedna od mladih potencijalnih akcijskih zvijezda. U tom moru naglasaka i različitih jezičnih obrazaca, Tatum sa svojim neekspresivnim, da ne kažem kamenim licem te tupim i bezizražajnim pogledom djeluje krajnje izgubljeno. Većim dijelom filma silno se trudi glumiti i pokazati barem malo emocija, ali mu to nažalost nikako ne polazi za rukom pa gledateljima pred očima neprestano lebdi kameni kip, kojega nikako ne mogu shvatiti ozbiljno. Tako dolazimo i do ostalih aspekata filma, kako bih pokušao odgovoriti na pitanje iz uvoda ovoga teksta.

Povijesni filmovi koji su pokušali biti vrlo didaktični te poučiti gledatelje povijesnim činjenicama često su završavali kao nezanimljive lekcije iz povijesti, a mnogo više su na cijeni bili oni povijesni uratci koji su povezivali povijesnu perspektivu i rekonstrukciju duha epohe s idejnim i ideološkim strujanjima vremena kada su nastali. U tim je slučajevima povijesni segment, koji je trebao motivirati djelovanje karaktera, često djelovao kao svojevrsna osmatračnica za sadašnjost. U ovome su se segmentu redatelj Macdonald i scenarist Jeremy Brock, koji je adaptirao roman Rosemary Sutcliff, pokazali izrazito konfuznima. Nakon uvoda u kojem se glavni lik, rimski vojskovođa Marcus Aquila (Channing Tatum) dokazuje kao hrabri vojnik, a kulturni rimski svijet je kontrapunktiran nasilnom i neuglađenom barbarskom okruženju, film iznenada mijenja perspektivu uvođenjem lika roba i barbara Esce (Jamie Bell), koji se ne slaže s rimskom politikom i metodama, ali mora služiti Aquili jer mu je ovaj spasio život.
Uskoro će Esca pomoći Aquili da preživi na barbarskom teritoriju, sjeverno od Hadrijanova zida, kako bi otkrio što se dogodilo s legijom njegova oca te se domogao Orla, simbola rimske časti, čime bi skinuo i nečasnu oznaku s vlastitoga obiteljskoga imena. Međutim, upravo u najjednostavnijem segmentu – onome pričanja priče – nastaju nepremostivi problemi po redatelja. Naime, idejna potka mu je krajnje konfuzna i nejasno postavljena. Malo su mu pozitivni Rimljani, a negativni barbari, pa se situacija mijenja nekoliko puta dok Esca drži Aquili svoje moralne prodike te ga na neprijateljskom teritoriju stavlja u položaj Drugoga. Film naposljetku sasvim nemotivirano završava kompromisnim rješenjem – težnjom za suživotom suprotstavljenih skupina, što nenamjerno djeluje krajnje karikirano u buddy-buddy završnici filma, do te mjere da na trenutak povjerujete kako ćemo u budućnosti moći očekivati nove pustolovine tanedema Aquila – Esca.

Veliki dio problema svakako leži u slabom i nemaštovitom scenariju Jeremyja Brocka, koji nije uspio na odgovarajući način te motivirano razraditi likove te suptilno naznačiti njihovu preobrazbu. Kolebanja na razini priče te idejnog segmenta svoje porijeklo crpe upravo iz navedenoga. Stoga se Orao u konačnici svodi na puki akcijski film s, doduše, vrlo solidno insceniranim akcijskim prizorima, premda ga niti to ne uspijeva spasiti od izrazito dosadne staromodnosti u kojoj njegovi protagonisti neoromatičarski pokušavaju tragati i umrijeti za nečim poput časti što je danas u tolikoj mjeri anakrono da je krajnje nezanimljivo. Znakovito je kako je u djelu ne pojavljuje niti jedan važniji ženski lik koji bi donekle ublažio mačoidnost cjeline, jer pitanje časti očito nije žensko pitanje te je prepušteno muškome tandemu u njihovom homosocijalnom nadmetanju.
Macdonald nažalost nije shvatio kako je vrijeme velikih naracija u nepovrat prošlo, a kada se već i odlučio okušati u rekreiranja istih, nikako nije smio zaboraviti da su mu za to potrebne dvije stvari – pristojan scenarij i uvjerljivi glumci.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. kolovoza 2011.