Dominacija Francuza i odlični Von Trier

58. festival igranog filma u Puli, 9. - 23. srpnja, 2011: Europolis

  • Carlos, red. Olivier Assayas

    Program Europolis već godinama donosi zanimljive preglede recentnih europskih kinematografija i posjetiteljima pulskog Festivala pruža mogućnost upoznavanja s filmovima izvan klasičnog kino repertoara. Ovogodišnji Europolis nastavio je tim putem, prikazano je jedanaest filmova iz europskih kinematografija, a najzastupljenija je Francuska s čak tri filma. To ne začuđuje, s obzirom da su suvremeni francuski redatelji među najzanimljivijima u europskoj kinematografiji. Olivier Assayas već godinama uživa status iznimno zanimljivog autora, a njegov novi film Carlos nastao je skraćivanjem istoimene televizijske serije o zloglasnom teroristu Ilichu Ramirezu Sanchezu. Iako redatelj ne dovodi u pitanje amoralnost junakovih djelovanja u ime viših ciljeva, zanimljiv je pomalo neuobičajen pogled na lik i djelo jednog terorista. Zahvaljujući akcijskim prizorima u kojima je Carlos centralna figura, novinarima i reporterima koji ga nastoje pratiti u stopu te učestalim korištenjem glasne rock glazbe, Assayas ga stavlja u poziciju rock zvijezde i na taj način ironično komentira djelovanje medijske industrije.
    Trofejna žena (Potiche), red. François Ozon
    Ironiju spram suvremenog kapitalističkog društva pokazuje i francuski redatelj François Ozon u Trofejnoj ženi (Potiche), baveći se sredovječnom ženom, bogatom suprugom industrijalca (Catherine Denevue) u njezinoj dokonoj svakodnevici. Ipak, nakon što radnici u štrajku zatoče vlasnika tvornice (Fabrice Luchini), njegova besposlena supruga dokazat će da i ona ima smisla za biznis, što će uzrokovati neočekivanu promjenu pozicija između supružnika. Ozon nadahnuto preispituje muško-ženske odnose, istodobno ustrajavajući na svojoj sklonosti melodrami i koloristički bogatom vizualnom stilu. Sličnog ozračja je i simpatičan francuski film Žene sa šestog kata (Les femmes du 6ème étage) Philippea Le Guaya, u kojemu sredovječni bankar proživljava novu mladost u druženju sa spontanim španjolskim sluškinjama, a poveznica s Ozonovim djelom je i glumac Fabrice Luchini.
    Montevideo, Bog te video, red. Dragan Bjelogrlić
    Nakon francuskih, najzastupljeniji su bili srpski filmovi, iako dijametralno suprotni u svjetonazoru i pristupu tematici. Stevan Filipović u Šišanju obrađuje turobnu srpsku svakodnevicu (urbano nasilje i neonacizam), dok poznati srpski glumac i producent Dragan Bjelogrlić (Montevideo, Bog te video) priziva neke optimističnije trenutke srpske povijesti. Njegova priča o jugoslavenskoj nogometnoj reprezentaciji, koja 1930. želi otići na svjetsko prvenstvo u Urugvaju, vješta je konstrukcija humorističkih klišeja prožetih romantičnim mediteranskim štihom (slično Tornatoreovim filmovima). Da takav recept još uvijek pali kod šire publike s područja bivše Jugoslavije, očito željne srpskih populističkih komedija iz sedamdesetih i osamdesetih, najbolje pokazuje prepun pulski Kaštel i gromoglasni aplauz kojim je publika nagradila filmsku ekipu.
    Ženska prava hoću! (Made in Dagenham), red. Nigel Cole
    Ipak, draži nam je i takav populizam od napornog umjetničarenja Slovenca Janeza Burgera u filmu Circus Fantasticus (paradoksalno, prošle godine pokupio je najvažnije slovenske nacionalne filmske nagrade) ili pokušaja poznatog češkog pisca i državnika Václava Havela da se konačno okuša u filmskoj režiji (Odlazak / Odcházení), a ni makedonski redatelj Milče Mančevski (Majke / Majki) još ne pokazuje naznake oporavka od dugogodišnje kreativne krize. Svakako valja preporučiti britanski film Ženska prava hoću! (Made in Dagenham), u kojemu redatelj Nigel Cole angažirano, šarmantno i nostalgično obrađuje pobunu radnica u Fordovoj tvornici krajem 1960-ih, s izvrsnom Sally Hawkins u glavnoj ulozi. Svoje štovatelje nije iznevjerio ni njemački redatelj Tom Tykwer, koji u filmu Troje (Drei) razrađuje složen erotsko-emocionalni odnos između dva muškarca i jedne žene, uz njemu svojstven talent izražavanja ljudskih osjećaja pomoću impresivnog vizualnog stila.
    Melankolija (Melancolia), red. Lars Von Trier
    Na kraju nešto više o Larsu von Trieru, vještom medijskom manipulatoru i majstoru marketinga, ali ujedno i odličnom redatelju. Nakon sotoniziranog Antikrista, koji je razočarao brojne štovatelje njegovog lika i djela, Von Trier je s Melankolijom (Melancolia) podsjetio na najblistavije trenutke svoje karijere. Melankolija je ime planeta koji će uništiti Zemlju u strahovitom sudaru, a Von Trierov film započinje nekoliko dana prije smaka svijeta, kad njegovi junaci počinju shvaćati da je kraj neminovan. Žena koja je ranije imala duševnih problema (Kirsten Dunst) uoči smaka svijeta pokazuje neviđenu mirnoću, dok njezina racionalna i smirena sestra (Charlotte Gainsbourg) uslijed šoka više ne može kontrolirati vlastite misli i osjećaje, kao ni njezin muž koji počini samoubojstvo.

    Von Trier dramaturški iznimno učinkovito i snažno analizira djelovanje ljudske psihe u ekstremnim okolnostima, dosljedno vlastitom svjetonazoru naglašava krhkost ljudske egzistencije unutar okrutne prirode, a njegovo se djelo može protumačiti i u ironijskom kontekstu spram komercijalnih filmova katastrofe koji nude super junake i spasitelje čovječanstva u zadnji čas.

    Ovogodišnji Europolis ponudio je zamjetnu raznovrsnost u tematskom, žanrovskom i kvalitativnom smislu. Riječ je o sažetom i zanimljivom pregledu strujanja unutar suvremenog europskog filma, s nekoliko iznimno atraktivnih naslova koji bi ubrzo trebali naći svoje mjesto i u hrvatskim kinima.

    © Elvis Lenić, FILMOVI.hr, 24. srpnja 2011.

Piše:

Elvis
Lenić

kritike i eseji