Festival u Cannesu primakao se kraju, i svi favoriti pokazali su svoje adute. Posljednji među jakim igračima bio je talijanski redatelj Paolo Sorrentino, koji je ovaj put otišao iz Italije u Irsku, odakle njegov glavni lik, nekadašnji rock pjevač Cheyenne (izvrsno tranformirani Sean Penn), koji još uvijek nosi žensku frizuru, šminka oči i stavlja ruž na usne, odlazi u Sjedinjene Države gdje živi njegov otac, s kojim nije razgovarao trideset godina. Doznavši da je mrtav i da mu je životna misija bila naći čuvara koji ga je ponizio u Auschwitzu, odluči se ostvariti ono što je otac zacrtao. Očigledno nadahnut Pravom pričom Davida Lyncha, Sorrentino je napravio pravi američki film ceste, kojem ne nedostaje nijedno opće mjesto. Njegovu filmu Ovo je pravo mjesto (This Must Be the Place) ne može se osporiti kvaliteta i iskrenost nekih prizora, no originalnost i konciznost nisu mu jače strane.
Savršeni ritam zato ima filmski velemajstor Pedro Almodóvar u krimi-trileru Koža u kojoj živim (La piel que habito), u kojem je glavni lik liječnik (vrlo dobri Antonio Banderas, koji se vratio suradnji s Almodóvarom nakon duge stanke) koji nakon obiteljske tragedije radi na svom remek-djelu estetske kirurgije. Nemam namjeru poput nekih otkrivati vam tajne scenarija tog filma, jer će vam užitak gledanja biti veći ako što manje znate o elementima radnje prije gledanja. Iako smo mislili da znamo sve što nam može ponuditi, Almodóvar je uspio biti nepredvidiv, uzbudljiv i šokantan. Gotovo cijeli film odigrava se na zatvorenom imanju, u vili koja krije najmoderniju operacijsku dvoranu, što pojačava tjeskobnost ostvarenja. No ključna je stvar ne uzimati ga previše ozbiljno, nego s malim odmakom, što nam i on sam daje do znanja s nekoliko duhovitih replika. Elena Anaya odlična je u ulozi Vere, neodoljivo podsjećajući na mladu Penelope Cruz, dok je iskusna Marisa Paredes bila nepogrešiv izbor za ulogu domaćice.
Le Havre, svoj dosad vjerojatno najbolji film, predstavio je finski redatelj Aki Kaurismaki. Iako su svi glavni sastojci njegove filmske delicije stari i dobro poznati (od oronulih interijera iz ranih sedamdesetih do ukočene glume i deklamiranja replika), nešto je u ovogodišnjoj recepturi ipak bilo izvanserijsko. Njegovi likovi osvajaju srca gledatelja, bilo da se radi o starom čistaču cipela, njegovoj bolesnoj supruzi, dobrim susjedima ili dobroćudnom policijskom inspektoru. Svi će se oni prešutno udružiti kako bi odbjeglom dječaku imigrantu pokušali osigurati odlazak u sretniji život s majkom. Ekumenski žiri ne bi trebao imati dvojbe oko svoga laureata, dok je favorit za tu nagradu u programu Izvjestan pogled film Snjegovi Kilimandžara.
Sjajno je ostvarenje i film Umjetnik (The Artist) Michela Hazanaviciusa, crno-bijeli nijemi film s odličnom glazbom (posuđenom iz raznih filmskih klasika, uključujući Vrtoglavicu, čijoj je ljubavnoj temi pripala ključna scena) o zvijezdi nijemog filma koja dolaskom tona ostaje bez posla i njegovoj mladoj kolegici koja se upravo tada počne probijati među zvijezde. Film je ultimatimativni nostalgičarski užitak, izvanredna posveta epohi nijemog filma i pravi kontraudar 3D-efektima i ostalim tehničkim novotarijama iza kojih se najčešće krije isprazan scenarij i plošni likovi.
Hommage osvetničkim filmovima koji su proslavili Charlesa Bronsona i Clinta Eastwooda predstavio je u američkoj produkciji danski redatelj Nicolas Winding Refn. Od kičaste špice, pop-glazbe osamdesetih do scenarija, sve djeluje poput B-krimića kakvi su se snimali prije trideset godina. Doista je teško dokučiti razloge zbog kojih se film Vožnja (Drive) o mladiću koji danju radi kao automehaničar i kaskader, a noći prevozi kriminalce, našao u konkurenciji. Jedini je to film na kojem se novinarska publika glasno smijala i ironično pljeskala na najneuvjerljivije scene.
Francuzi su pak par filmova posvetili svojim političarima. Najatraktivniji među njima bio je Osvajanje (La conquête) redatelja Xaviera Durringera o političkom usponu Nicolasa Sarkoyzja, prikazan izvan konkurencije. Film prikazuje francusku političku scenu u nelaskavu svjetlu, kao poprište intriga i zakulisnih igara u kojem se unutarstranački konkurenti doživljavaju većim neprijateljima od političkih protivnika. Dok je Sarkozy prikazan kao nemilosrdan karijerist, osobito je loše prošao i njegov konkurent i bivši premijer Villepin, kojemu je uništenje Sarkoyzja postalo opsesija. Bivši predsjednik Chirac prikazan je kao ne osobito autoritativan političar koji puno kalkulira i laže. U cjelini, film je zabavan za gledanje, između ostalog i stoga što se licemjerje francuske političke scene može prenijeti na gotovo svaku zemlju, ali, nažalost, nema osobitu dubinu ni težinu.
Manje zabavan, ali dojmljiviji bio je drugi francuski film slične tematike – Ministar redatelja Pierrea Schoellera, u kojem su francuski političari izmišljeni likovi, ali zbog toga ne i dalji od stvarnosti. Film (prikazan u sekciji Izvjestan pogled) dočarava znatno više aspekata političarskog života i daleko uspješnije razotkriva pozadinu većine političarskih postupaka, a osobita pozornost posvećena je načinu na koji oni, uz pomoć stručnjaka za odnose s javnošću, manipuliraju medijima.
Na kraju, spomenimo da u Cannesu najpriznatija balkanska kinematografija – ona rumunjska – nije razočarala. Loverboy mladog rumunjskog redatelja Catalina Mitulescua, koji je osvojio Zlatnu palmu za svoj kratki film Traffic, donosi priču o zgodnom mladiću koji osvaja djevojke da bi ih potom odvodio svojim partnerima koji ih pretvaraju u prostitutke. Problem će nastati kada se u jednu od njih zaljubi. Produkcijski skroman i dramaturški moćan, uvjerljivo odglumljen i maksimalno autentičan, Loverboy je vjerojatno najbolji film rumunjskog novog vala.
Festival u Cannesu zaključuje se u nedjelju dodjelom nagrada, a s obzirom na izrazito heterogen sastav žirija, malo se tko usuđuje davati predviđanja o laureatima. No nema sumnje da je ove godine prikazan natprosječno velik broj vrlo dobrih filmova te da se ovo izdanje festivala s pravom može proglasiti jednim od najboljih u proteklih deset godina.
© Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 21. svibnja 2011.
