Prvom polovicom programa ovogodišnjeg Festivala u Cannesu dominirala su djeca i stariji maloljetnici, uglavnom prikazani na način da nikad ne poželite sami imati djecu. S druge strane, prikazano je i nekoliko roditelja koji se djece rješavaju brzo kao space-shuttle svojih raketnih potisnika, a da im nisu osigurali ni normalno odrastanje ni minimalne uvjete za egzistenciju. Možda je u prvome najdalje otišao film Moramo pričati o Kevinu (We have to Talk about Kevin) redateljice Lynne Ramsay, u kojem su svi napori majke (Tilda Swinton) da odgoji normalno dijete osuđeni na propast. Dječak je zločest, nezahvalan, mrzovoljan do granica neizdržljivosti, a kada postane tinejdžer, pobit će pola škole i vlastite obitelji. Redateljica paralelno prikazuje težak život majke koju osuđuje sredina jer je odgojila zločinca te njegovo mukotrpno odrastanje. Film postupno diže tjeskobu gledatelja do nepodnošljive razine. Redateljica je u težnji za dojmljivošću otišla predaleko, pretvorivši svoj film u torturu gledatelja.
Što se s problematičnom djecom može dogoditi kad postanu punoljetna, prikazao je film Uspavana ljepotica (Sleeping Beauty) australske redateljice Julije Leigh, koja prati mladu studenticu blijede puti koja se opija, drogira i prostituira, istodobno studirajući i radeći poslove fotokopiranja u jednoj firmi. Ništa u životu te djevojke nije normalno, a sve rečeno samo je uvod u angažman u kojem je njezin posao da, omamljena drogom do potpune uspavanosti, daje svoje tijelo na raspolaganje bogatim starcima koji smiju raditi s njim sve osim penetracije. Redateljica sadistički prati te mučne seanse, u kojima svaka možebitna erotičnost brzo prepušta mjesto osjećaju gađenja. Najveća morbidnost ostavljena je, naravno, za kraj, no nje ću vas ipak poštedjeti. Da je ovaj film režirao muškarac, uslijedile bi salve optužbi za mačizam i mizoginiju.
Nakon dvaju spomenutih mučenja glavnih likova, ali i gledatelja u dvorani, koja su došla kao hladan tuš koji je poništio sve učinke zabavne i tople komedije Woodyja Allena prikazane na otvaranju, uslijedila su četiri vrlo dobra filma, od kojih su čak tri pokazala kako se problemi s djecom u obitelji mogu obraditi na kvalitetan način. Najbolji među njima bio je Dječak na biciklu (Le gamin au velo) braće Dardenne, kriminalistička drama o dječaku koji se nađe u domu za nezbrinutu djecu jer njegov mladi otac odluči kako je vrijeme da krene u novi život. Brigu o djetetu vikendima preuzet će frizerka željna pružanja ljubavi, ali je dječak toliko divlji i bahat da je sva njezina uložena pozitivna energija uzaludna. Dečko će se ubrzo naći i na stazi kriminala, a sve loše što napravi doći će na naplatu. Braća Dardenne režirala su film napeto poput trilera, istodobno odlično dramaturški razvijajući likove, a rad s glumcima im je briljantan, čime je postignuta potpuna uvjerljivost.
U filmu francuskog redatelja Roberta Guediguiana Snjegovi Kilimandžara (Les nieges du Kilimandjaro), prikazanom u sekciji Izvjestan pogled, humanost trijumfira nad željom za osvetom. Najstariji od trojice braće krene maskiran u pljačku svoga starijeg kolege iz brodogradilišta kako bi platio stanarinu i prehranio mlađu braću, nakon što ih su napustili i očevi i majka, koja je krenula novim životom („Tajim da imam djecu, jer nitko ne želi ševiti majku troje djece.“ – reći će otvoreno u jednoj sceni). Guediguianov film dočekan je s ovacijama koje su daleko nadmašile one protokolarne i navijačke. Rijetko se kada u Cannesu viđa tako emotivan film, no to ga je vjerojatno koštalo ulaska u glavnu konkurenciju, kojom dominiraju hladniji i teži naslovi.
Tinejdžerima se, s toplinom i iskrenim emocijama, pozabavio Gus Van Sant u filmu Neumorni (Restless). Djevojka koja boluje od tumora na mozgu sprijateljit će se s mladićem koji luta po sprovodima nepoznatih ljudi i razgovara s duhom mladog japanskog kamikaze. Van Sant trenutno nije u svojoj (inače precijenjenoj) hermetičnoj fazi, nego je bliži mainstreamu, ali vrlo kvalitetnom i s nepogrešivo njegovim autorskim potpisom.
I na kraju, jedini film iz ove skupine koji nije vezan za djecu, ali vjerojatno jest za ono što se glavnom liku događalo u djetinjstvu. Nanni Moretti predstavio se intrigantnom humornom dramom Imamo Papu (Habemus Papam), u kojoj je dočarao patnje francuskog kardinala (Michel Piccoli) suočenog s neočekivanim izborom za Papu, nakon kojeg doživi blaži nervni slom i pobjegne iz Vatikana. Moretti je sebi dodijelio ulogu psihijatra ateista koji mu pokuša pomoći prije bijega, no bezuspješno. Morettiju treba odati priznanje prvenstveno na tome da je film grandiozno snimljen, na način da ni u jednom trenutku gledatelj ne vidi da rje iječ o filmu kojem je Vatikan uskratio dozvolu snimanja na pravim lokacijama. Koristeći se dokumentarnim snimcima, studijskom Siktinskom kapelom i drugim lokacijama te posebnim efektima, s posebnom velikom pozornošću oko točnosti ceremonija Švicarske straže i procedurom konklave, Moretti je uspio stvoriti dojmljiv film koji će sa zanimanjem moći pogledati i vjernici i oni koji to nisu. Šteta da se lik kardinala koji odbija postati Papom nedovoljno razvija pa je neizbježan osjećaj da se neko vrijeme film narativno vrti u krug. No nema sumnje da je riječ o jednom od Morettijevih najboljih ostvarenja koje s pravom pretendira na visoke festivalske nagrade.
Niels Schneider glumačko otkriće godine
Predsjednik ovogodišnjeg žirija Festivala u Cannesu Robert de Niro uručio je nagradu Chopard za muško glumačko otkriće godine mladom francusko-kanadskom glumcu Nielsu Schneideru (Pariz, 1987), dok je ženskim glumačkim otkrićem proglašena Astrid Berges-Frisbey (Barcelona, 1986), koju ćemo se moći vidjeti u novim Piratima s Kariba. Iz popisa prijašnjih dobitnika ove nagrade, na kojem su Gael Garcia Bernal, Jonathan Rhys Meyers, Hayden Christensen, James McAvoy, Rodrigo Santoro, Diane Kruger, Marion Cotillard, Audrey Tautou i Ludivine Sagnier, može se vidjeti da su laureati doista opravdali visoka očekivanja.
Niels Schneider poznat je po glavnoj ulozi u filmu Izmišljene ljubavi (Les amours imaginaires) mladog kanadskog redatelja Xaviera Dolana, koji je prošle godine u Cannesu nagrađen nagradom Žirija mladih za najbolji film, a hrvatska ga je publika mogla vidjeti na Zagreb Film Festivalu. Hrvatska ga je publika osim u tome ostvarenju mogla vidjeti i u filmu Ubio sam majku (J'ai tué ma mère), koji je godinu prije pobijedio na istom Festivalu.
Schneider je doslovno zasut glumačkim ponudama, među kojima su i neke velikih europskih redatelja, no prije toga mora ispuniti ranije preuzete glumačke obaveze koje se protežu sve do ožujka 2012, a među kojima je i ekranizacija Homerove Odiseje. Jedini mu je slobodni termin u srpnju ove godine, a iskoristit će ga za svoj prvi posjet Hrvatskoj. Naime, jučer je definitivno potvrdio svoje sudjelovanje u žiriju Međunarodnog programa 58. Festivala igranog filma u Puli, u kojem će biti glas mlađe glumačke generacije.
© Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 16. svibnja 2011.
