U 76. godini života Woody Allen i dalje neumorno snima izbacujući redovito po jedan film godišnje kao na tekućoj vrpci, a njegovi filmovi stječu novu publiku i prikazuju se na festivalima poput Cannesa i Venecije (u koju ide kad ne stigne završiti film do svibnja). U čemu je njegova tajna? U mladom duhu. Njegov posljednji film Ponoć u Parizu, kojim je otvoren ovogodišnji festival u Cannesu, to još jednom potvrđuje: Allen se zabavlja poput djeteta i dobro se zeza. Sve što mu padne napamet, od lokacija do vremenskih epoha, stavlja u film ne štedeći nikoga svojim lucidnim opservacijama koje izriče kroz replike likova. U njegovu genijalnom scenariju nalazi se sve, od ismijavanja vanjske politike bivšeg predsjednika Busha do karikatura najvećih umjetnika.
Srž njegova novog filma relativiziranje je pojma zlatno doba, koje svaka generacija traži u prošlosti. Svi idealiziraju neku epohu, a nitko ne vjeruje da baš on živi u najboljem vremenu! Kad glavni lik filma Gil (glumi ga odlično odabrani Owen Wilson, kojem savršeno leže Allenovi dijalozi) nenadano, u ponoć, na poziv raskalašenih putnika, uskoči u stari automobil koji ga odvede na putovanje kroz vrijeme, doći će u Pariz 1920-ih, zlatno doba o kojem sanja, gdje će susresti Adrijanu, ljubavnicu Pabla Picassa i Ernesta Hemingwaya. I dok Gil uživa u svojoj omiljenoj epohi, u kojoj u pariškim caffeima sreće supružnike Fitzgerald i sve najveće umjetnike tog doba, do mjere da će biti spreman napustiti svoju prekrasnu, pomodarsku zaručnicu (solidna Rachel McAdams), koju konzervativni roditelji prate na putu u Pariz, Adrijana (izvrsna Marion Cotillard) zlatnim dobom smatra vrijeme Matissea, Degasa i Toulousea-Lautreca i čezne za odlaskom u tadašnji Caffe Maxime, gdje su se oni okupljali. No bez sumnje najduhovitije putovanje kroz vrijeme ima detektiv kojeg otac zaručnice pošalje da prati Gila, koji će završiti na dvoru francuskog kralja. Netko će reći da se Allen koristi klišejima, od izbora lokacija do karakterizacije povijesnih likova, no on se time ponosi, i baš iz tih klišeja izvlači svoje najbolje štoseve ismijavajući egocentrizam Salvadora Dalija i slikarstvo Pabla Picassa, karakter Ernesta Hemingwaya i filmove Luisa Bunela.
Lukavi Allen napravio je sjajan promidžbeni štos davši ulogu muzejskog vodiča francuskoj prvoj dami Carli Bruni. Iako se na prvi pogled čini da je ovu rolu možda mogla odigrati bilo koja glumica, Bruni u ovom filmu zapravo simbolizira Francusku, odigravši ulogu sasvim korektno ali dajući svojim statusom predsjednikove supruge liku drugu dimenziju. Allenov film, hommage Parizu kakav su Francuzi mogli samo poželjeti, pokazao se idealnim izborom za otvaranje i potvrdio Allena kao jednog od najvećih majstora sedme umjetnosti.
© Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 12. svibnja 2011.
