Bijes, agresija, nasilje... konačno i smrt. Ovdje, sada, ali i – oduvijek. Sve su to pojavnosti vezane uz našu svakodnevicu. I to kako onu ratnu, tako i ovu koju često nazivamo normalnom. Rat je u svakome slučaju presudni nositelj negativnih odrednica života. A o ratnoj zbilji govore mnogi tekstovi, knjige, umjetnosti, filmovi... Materijalne, socijalne, duhovne i ine posljedice ratova – nesagledive su. Pokušaj usredotočenja na psihu čovjeka pogođenog ratom vrlo je neizvjestan pothvat. Upravo se s takvim pothvatom u svom posljednjem filmu nosi Ken Loach. Autor je to dokazane socijalne osjetljivosti i humanističkog umjetničkog nerva. Irski put (Route Irish, 2010.) njegovo je suočavanje s temom Iračkog rata. Zasigurno ne baš sasvim sretno... Gledali smo već mnogo boljih filmova smještenih u ovu traumatičnu sekvencu najnovije globalne povijesti.
Fergus (Mark Womack) i Frankie (John Bishop) prijatelji su od djetinjstva. O tomu saznajemo u samom prologu filma. Dvojica dječaka maštaju da se otisnu iz Liverpoola, negdje daleko. Zapravo, film započinje slikom brazde što ju preko oceana utiskuje trajekt. Sve je upotpunjeno unezvjerenim i očajničkim pozivima na Fergusov mobilni telefon. Tek ćemo kasnije saznati da su to pozivi koji uznemiruju Fergusovu savjest. Zove ga Frankie (iz Iraka) u egzistencijalnoj tjeskobi i u samrtničkom strahu. Fergus se na pozive oglušuje; to je nešto što si neće oprostiti do kraja filma.
Loach – u priči svog posljednjih godina stalnog scenarista, Paula Lavertyja – upotrebljava mnogo flashbackova. I ne samo flashbackova, nego i dokumentarnih, ali mobitelskih snimki. Na taj se način pokušava približiti što objektivnijoj vizuri ratnih stradanja. U jednom od tih flashbackova saznajemo i kako je Fergus nagovorio Frankieja da se zajedno s njime otisne u Irak. Sekvenca u kojoj Frankie pripovijeda svoje iskustvo plinskog inkasatora u susretu s pitbulom valjda je i jedina duhovitija scena u filmu. Sve ostalo u službi je nepodnošljive tjeskobe fakture. Frankie i Fergus su psi rata i u usporedbi s njima pitbul je – nevinašce!
Dramaturška linija filma uokvirena je oko dvije smrti. Na početku, Fergus sudjeluje na posljednjem ispraćaju Frankiejevih posmrtnih ostataka. Na kraju, sam Fergus skače u oceansku brazdu s trajekta. Patetično? Beskrajno! Fergusov zavjet da će istražiti sve okolnosti prijateljeve smrti vrti se u začaranom krugu. Čini se, niti Loach nije uspio izići iz toga circulus vitiosusa. Sama istraga smrti – zapravo ubojstva! – ne sadrži suspense nužan za film detekcije. Naime, poprilično rano u filmu naslućujemo Frankiejeve ubojice. Oni, naravno, nisu njegovi plaćenički suborci, nego administrativci. Likovi Walkera i Haynesa na kraju bivaju kažnjeni zbog toga. Lete u zrak...
Loach filmsku pripovijest gradi i na osebujnom ljubavnom trokutu. Fergusu u istrazi o smrti/ubojstvu pomaže i Frankiejeva zaručnica Rachel (Andrea Lowe). Njihov je odnos na rubu prijateljskog i ljubavnog. Premda, čini se, ipak prevladavaju homoseksualni motivi jedine prave ljubavne veze – one između Fergusa i Frankieja. Na djelu je muška, ratnička ljubav. Iz tog motiva, podsvjesno, nameće se i dio idejne potke Irskog puta. Loach, naime, simpatije za svog protagonista temelji na njegovu fatalnom pozivu. On je privatni osiguravatelj, ali je prije svega – ratnik. Redatelj filma svoju doista dokazanu socijalnu osjetljivost ovdje projicira i na sloj vojnika.
Premda se u Irskom putu radi i o prikazu socijalne korupcije visoko pozicioniranih činovnika privatnih osiguravateljskih tvrtki – film je ponajprije osuda rata. Radi se o svojevrsnoj psihopatologiji rata. Naime, u dijelu filma koji tematizira patnje iračkog naroda i njegovih nevinih žrtvi Loach pokušava iznaći modus prikaza psihe i emocija uključenih u rat. Možda najdoslovniju kritiku tragične iračke ratne avanture, autori izvode kroz lik iračkog glazbenika u Liverpoolu, Harima (Talib Rasool), koji na svom koncertu priča o Mezopotamiji. Mezopotamija, smještena između Eufrata i Tigrisa, kolijevka je ljudske pismenosti. No, kazuje Harim u pjesmi, ljudi su tamo i „naučili brojiti zvijezde“. Pomalo patetičan, taj je detalj za ideju filma možda i najznačajniji. (Kasnije Harima okrutno premlaćuje britanski plaćenik Nelson.) Beskrajno sjetna iračka pjesma na kraju i zaključuje Irski put. Loach svo ratno nasilje – ponekad i vrlo eksplicitno, naspram iračkoj pismenosti i poeziji – pripisuje američkom barbarizmu. No, priče o „jenkijevskom iživljavanju“ kao da žele umanjiti britanski dio odgovornosti u iračkoj ratnoj priči. Dakle, Loach baš i nije politički korektan.
Što je inače Irski put? Irski put prometnica je između bagdadske zračne luke i Zelene zone, najopasnija ruta na svijetu i mjesto gdje gine Frankie. Njeno ime podsvjesno evocira i stoljetne egzile Iraca u Ameriku, a za čije interese sada uzaludno ginu. Uostalom, zlehudi irski usud Loach tematizira i u višestruko nagrađivanom filmu Vjetar koji povija ječam (2006). No, i Britanci su američke žrtve. Barem oni nižeg socijalnog statusa! Tako se Loacheve simpatije mogu iščitati za sve ponižene pse rata – Engleze, Irce... ali i Kolumbijce koji ginu na Irskom putu. Naravno, autorska subjektivnost ne pripada u presudne zamjerke filmu. Ove se iščitavaju tek u izvedbenoj dimenziji Irskog puta.
Loach svojim posljednjim filmskim uratkom nije fascinirao. Dapače, njegov se nesumnjivo pozitivni antiratni angažman rasplinjava u patetici koja djeluje plakatno. Nakon što nam je u Tražeći Erica (2009) pokušao nametnuti simpatije za pivsko-nogometne fanove – koji u svom pravedničkom bijesu fašistogeno uzimaju pravdu u svoje ruke – ovdje nam, ne baš uvjerljivo, sugerira suosjećanje prema ratnim plaćenicima. Zapravo, autorska kritika sustava koji stvara potrebu za plaćenicima nije dorađena. Dramaturški, Loach ne uspijeva složiti idejne momente filmske pripovijesti, nego se oni šablonski pretpostavljaju bez jačih motivacijskih impulsa. Nadalje, likovi su mu grubo ocrtani i poprilično plošno izvedeni. Vrhunac je neinventivnosti u poantiranju u patetičnom završnom skoku.
Ipak, film Irski put suočava nas s nekima od najbitnijih temama. Bijes, agresija, nasilje... konačno i smrt. Ovdje, sada, ali i – oduvijek. Dovoljno za prolaznu ocjenu djela prvoborca socijalno-političkog filma, nekad velikog Kena Loacha? Odgovor prepuštam poštovateljima njegove ideje i lika!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 30. travnja 2011.
