Sanctum svojom vodnom i podvodnom fascinacijom te okruženjem priziva u sjećanje film Bezdan Jamesa Camerona iz 1989. godine. Danas je Bezdan Cameronov film o kojem se (uz, naravno, Pirane 2: Ribe ubojice) najmanje govori, premda je posrijedi možda njegov ponajbolji film te ostvarenje koje je naznačilo revoluciju u filmskoj i računalnoj tehnologiji, koja će tek postati evidentna s Terminatorom 2 te bez koje svi veliki spektakli u luku od Spielbergova Jurskog parka (1993) do Cameronova Avatara (2009) ne bi bili izvedivi na način na koji su snimljeni.
Ono po čemu je Bezdan bio izniman film spretnost je kojom je Cameron uspio spojiti svoje high-tech fantazije, romantičarski humano poimanje svijeta te rastuće dramske tenzije među protagonistima, a da pritom nije imao problema s banalnošću priče i likova, što je ponekad znala biti slabost njegovih filmova. Činjenica ostaje kako Hollywood nikada prije niti poslije, a dobar je primjer nesretna Sfera (1998) Barryja Levinsona sa Sharon Stone, Dustinom Hoffmanom i Samuelom J. Jacksonom u glavnim ulogama, nije uspio snimiti pošten podvodni pustolovni film. Iznimka nije niti Sanctum, snimljen u trenutačno vrlo pomodnoj 3D tehnici kojom krajnje umorni i nemaštoviti Hollywood očito nastoji kompenzirati nedostatak svježih ideja i nikada zamornije recikliranje nebrojeno puta viđenih ideja, priča i likova.
Film manje poznatoga australskoga redatelja Alistera Griersona (Kokoda) jedan je od onih filmova snimljenih u 3D tehnici za koje se s pravom možete zapitati zašto nisu ostali u standardnom 2D obličju jer trodimenzionalni aspekt djela ne doprinosi snažnijem poistovjećivanju gledatelja niti njihovu većem uživljavanju u priču. Grierson nije redatelj velikoga kalibra i mašte da bi znao orkestrirati akcijske sekvence od kojih zastaje dah i koje bi u trodimenzionalnoj tehnici izgledale još uzbudljivije. Mnogo više, posrijedi je prosječan zanatlija koji se tijekom gotovo dva sata filma znoji i preznojava kako bi koliko-toliko zadovoljio očekivanja svoje publike, premda mu cjelina ostaje poprilično konvencionalna i gotovo rutinski izvedena. Iako film zbog svoje scenografije te vizualnosti nije dosadan, svakako mu nedostaje izrazitijeg suspensea, kao i emocionalnoga angažmana, što je veliki propust, priznat ćete, za djelo koje prati grupicu speleologa zarobljenih tijekom oluje ispod zemlje.
Sasvim je jasno da su fascinacija vodom te podvodnim pustolovinama, koje se uostalom provlače kroz njegov opus, privukle Camerona da producira ovaj film, premda i dalje ostaje nepoznanica kako je filmaš s toliko iskustva dopustio da film potkopaju poprilično bazični propusti.
Kada se snima film u 3D-u, pretpostavljam da se igra na kartu izrazitijeg uživljavanja gledatelja te uvjerljivosti situacija. Međutim, prva linija uvjerljivosti u svakom su slučaju glumci i njihove kreacije. Bez obzira na to kakav je scenarij, glumci bi se trebali potruditi što je moguće uvjerljivije utjeloviti svoje likove u situacijama u kojima su se našli, a ne glumatati kao da nisu dobili honorar za zadnja tri filma. Prvi veliki nedostatak koji se uočava u Sanctumu katastrofalne su glumačke izvedbe, u tolikoj mjeri loše da se gledatelj s pravom pita nisu li autori ovoga djelca iz samo njima znanih razloga tražili što bezličnije i nezainteresiranije glumce. Njihove facijalne ekspresije te izgovaranje replika na trenutke se jednostavno ne može gledati.
Uz navedeno, velik je problem i scenarij Johna Gavina i Andrewa Wrighta, koji možda imaju iskustva u određenim aspektima kreiranja filmskoga djela poput produkcije (Wright je, primjerice, producirao Cameronove podvodne dokumentarce Ghosts of the Abyss i Aliens of the Deep), ali očito nemaju dara za kreiranje uvjerljivih međuljudskih interakcija, a tu napose mislim na komunikacijske odnose među protagonistima. Već u uvodnom dijelu filma gledatelj tako može svjedočiti neprirodnim dijalozima, koji mu uz spomenute slabe glumačke izvedbe jednostavno otežavaju uživljavanje u priču.
Kako bi se akcijsko-pustolovni dio filma povezao u smislenu cjelinu, a autori mogli reći da imaju priču koja se provlači kroz djelo, bilo je potrebno unijeti i dramski intonirane segmente, prilikom čega su nastali novi problemi, ponovno vezani uz neiskustvo i nedovoljan senzibilitet scenarista. Priča o ponovnom izgrađivanju odnosa između oca i sina te odnosa s prirodom toliko je stereotipna i puna općih mjesta, mitoizirana i gotovo naivno uzdignuta na razinu arhetipskoga odnosa inicijacije u kojem mladi mužjak potvrđuje svoj simbolički status u zajednici te zamjenjuje ostarjeloga mužjaka – jednostavno krajnji kičeraj. Naravno, ne treba zaboraviti urnebesne situacije u kojima Frank (otac), u lošoj izvedbi Richarda Roxburgha, pretenciozno recitira Coleridgea, što bi, valjda, trebalo izgledati duboko i pametno.
Čini se kako Grierson nije uistinu ništa naučio od Camerona, a prisustvo potonjega na najavnoj špici Sanctuma jedina je stvar koja je ovaj naslov spasila da ne zaobiđe svjetske kinodvorane i izravno se pojavi na DVD tržištu.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 19. travnja 2011.
