Kad mame praše punk-rock

7. ZagrebDox, Međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 27. veljače – 6. ožujka 2011.: Program Glazbeni globus

  • Momz Hot Rocks, red. Kate Perotte

    Glazbeni globus, popratni program ZagrebDoxa ove je godine ponudio sedam filmova u čijem su središtu glazbenici, a ovom se prigodom kratko osvrćemo na dva, Momz Hot Rocks (90 min., SAD, 2008) Kate Perotte i Wild Thing (104 min., Francuska, 2010) Jérômea de Missolza.

    Momz Hot Rocks izveden je postupkom hvatanja radno-umjetničke svakodnevice protagonist(ic)a u određenom razdoblju, prema svemu sudeći s prilično labavo predodređenom zamisli o konačnom izgledu filma, odnosno po principu snimat ćemo što nam se učini zanimljivim, a u montaži ćemo to već nekako organizirati. Takvoj se odluci, dakako, u slučaju dokumentarnog filma nema što prigovoriti, baš kao ni onoj da se autorica filma (očito) priklonila zaključku da prednosti koje omogućuju male, lako pokretljive (digitalne) kamere – prije svega mogućnost neposrednog prisustva različitim situacijama u različitim prostorno-svjetlosnim uvjetima – valja maksimalno iskoristiti, makar katkad i nauštrb estetike pa i standarda tehničke korektnosti slike. Rezultat je pomalo kuštravo, ali šarmantno ostvarenje koje uspijeva u namjeri zainteresiranog dokumentiranja ciljane skupine stanja, trenutaka i pojava.
    Momz Hot Rocks, red. Kate Perotte
    Sniman (vjerojatno s prekidima) barem od 2004, Momz Hot Rocks upoznaje nas s nizom američkih rock grupa koje su, razmjerno nedavno, osnovale dotad obične žene, sredovječne majke, bilo zaposlene, bilo kućanice, mahom već u petom desetljeću života. Neke su se od njih i prethodno (nekad) bavile glazbom, neke su sad prvi put primile instrument u ruke, a sviranje u vlastitom bendu većina ih je izabrala kao (dosad neuobičajen) izvanobiteljski hobi. Tekstualni motivi pjesama najčešće su vezani uz dobro im poznat obiteljski život majki i supruga, dok je glazba uglavnom punk-rock, pri čemu je punk dio manje posljedica autorske odluke o željenoj vrsti glazbenog izraza, a više nedostatka sviračke vrsnosti većine sudionica.

    Sve to predstavljeno je kao svojevrstan fenomen feminističkog ozračja. Moglo bi se reći, pomalo nategnuto, no u skladu s težnjama nekih od tih rock-mama ili mama rokerica, kako same sebe nazivaju, koje uistinu aktivno nastoje vlastito djelovanje organizirati u društveno i medijski prepoznatljiv žensko-glazbeni pokret. U tim je naporima najpoduzetnija Joy Rose, čelnica grupe Housewives on Prozac i začetnica Mamapalooze, organizacije za osnaživanje žena, središnjeg tijela za promociju maminog rocka. Jedna od onih osoba kojima se uvijek nešto dogodi u nezgodnom trenutku, živopisna, optimistična Joy je i središnji lik filma, a njene kamerom zabilježene nevolje kao što su pucanje cijevi umivaonika uoči važne probe, telefonski poziv upomoć djeci uoči važnoga nastupa ili alarmantan telefonski poziv bivšeg muža baš usred ključne konferencije za tisak, djelići su koji Momz Hot Rocks boje dirljivim okusom života. Drugo izrrazitije privlačno obilježje filma implicitan je prikaz opreke između ambicije Joy i njezinih istomišljenica da svom djelovanju da globalno ili barem nacionalno značenje i jednako šarmantne neambicioznosti mama rockerica koje se skromno zadovoljavaju time što im je članstvo u rock sastavu jednostavno razonoda u kojoj zdušno uživaju. Uza sve to, film je zanimljiv i zbog zavirivanja u stil i način života jednog odsječka američkog društva.
    Wild Thing, red. Jérôme de Missolz
    S više organizacijskog predumišljaja osmišljen je Wild Thing, razmjerno osoban osvrt na povijest rock and rolla iz perspektive starijeg sredovječnog zaljubljenika u tu vrst glazbe, redatelja i scenarista Jérômea de Missolza, čovjeka koji je uvijek ostao njezin strastveni kozument, a nikada nije postao aktivan sudionik. Ostvaren u dobro pogođenoj intonaciji između objektivnoga i subjektivnoga, Missolzov film, sastavljen po standardnoj metodi red arhive, red svježih izjava sudionika i svjedoka, u kojem se pripovjedač pojavljuje samo kroz izvanprizorne komentare, prati manje-više poznatu priču o kronologiji rocka, a posebnu mu privlačnost daju dva obilježja. Jedno je to što su umjesto najpopularnijih prvaka rocka najpoznatiji govornici iznimno šarmantan Iggy Pop i Eric Burdon, osobe koje ipak ne pripadaju među najveće zvijezde žanra; pred de Missolzovom kamerom (zanimljivo) govore u kanonskoj slici pomalo zapostavljeni sudionici za koje u ovakvim filmovima malokad ima mjesta. Primjerice, gitarist Quicksilver Messenger Servicea Gary Duncan, gitarist Lovea John Echols, bubnjar Mothers Of Inventiona Jimmy Carl Black, gitarist Soft Machinea Kevin Ayers... Iako je vjerojatno riječ o tome da Missolz nije uspio doći do velikana kao što su, primjerice, Bob Dylan ili netko iz Rolling Stonesa, Beatlesa ili Pink Floyda, rezultat je itekako zanimljiv.
    Wild Thing, red. Jérôme de Missolz
    Drugo je privlačno obilježje filma suzdržano nostalgičan ispovjedni ton kojim se nenametljivo dočarava osjećaj spoznaje utjecaja rock glazbe i filozofije, odnosno buntovnog stava prema društvu i svijetu na pripovjedačev/autorov svjetonazor, pa time i životni put, baš kao i osjećaj da se posljednjih tridesetak godina u rock glazbi nije dogodilo gotovo ništa uistinu relevantno, da je u glazbenom smislu uglavnom riječ tek o recikliranju i oponašanju onoga što je rock donosio do kraja 1970-ih godina, a u širem smislu da je rock izgubio moć ujedinjavanja i pokretanja nezadovoljnih kao i sposobnost žuljanja establišmenta, svoje nekadašnje mete, čijim je dijelom u međuvremenu postao. Nažalost, i velikani rocka zapravo su tek sjene nekadašnjih sebe, što je metaforički rečeno u gorko duhovitom komentaru de Missolzova posjeta stadionskom nastupu omiljenih mu Rolling Stonesa u ovom tisućljeću. „Odlazim s koncerta s osjećajem da je možda sve bila obmana. Možda uopće nisu bili ondje.“ 

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 15. ožujka 2011.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji