Sekvenca kojom se film otvara nije osobito obećavajuća. Becca (Nicole Kidman) u vrtu svoje luksuzno uređene kuće, čiji kako eksterijer tako i interijer otkrivaju visok životni standard, sadi cvijeće. Dolazi naporna susjeda koje se Becca nastoji riješiti na fini način, ali nakon što joj ova slučajno stane na netom zasađeno cvijeće, facijalna ekspresija naše junakinje ne može prikriti razočaranje te želju da bude ostavljena sama. Sljedeća sekvenca vezana je uz povratak s posla njezina supruga Howieja (Aaron Eckhart). Nakon uobičajene pritužbe o strašno dosadnoj susjedi, gledatelj shvaća kako u toj obitelji nešto ne funkcionira onako kako bi trebalo, nakon čega otkriva da im je prije osam mjeseci pod kotačima automobila tragično stradao četverogodišnji sin. Obiteljska tragedija u koju nas redatelj uvodi ne djeluje osobito novo niti inovativno te iz nekoliko razloga pokazuje tendencije da se promakne u emocionalno teroriziranje gledatelja.
Krajnja vizualna ispeglanost i stilizirana fotografija Franka G. DeMarca, lociranje priče u vrlo imućno, buržujsko okruženje te intenzivno korištenje melankoličnoga i upečatljivoga, podosta sugestivnoga soundtracka Antona Sanka, izravno nas dovodi u melodramatsko okruženje koje izaziva nelagodnu slutnju da bi se cijela stvar mogla strovaliti na kolosijek bezlične televizijske produkcije čije manipuliranje osjećajima i stavovima gledatelja izaziva izrazito zazorne porive, barem kod potpisnika ovih redova. Stoga se gledatelj s pravom može zapitati zašto je redatelj poput Johna Camerona Mitchella, koji nas je oduševljavao svojim smjelim te duhovitim, kulturno osviještenim filmovima Hedwig i Angry Inch (2001) i Shortbus (2006), upada u zamku snimanja filma za dosadno nedjeljno poslijepodne te emocionalno pražnjenje i identifikaciju gledatelja.
Kako film teče dalje, gledatelj ipak shvaća da su autora zanimale neke sasvim druge stvari. Naime, Cameron Mitchell se pokazuje kao izrazito suptilan filmaš te se njegovo gotovo bajkovito referiranje na životne uvjete bračnoga para te dosegnutost takozvanoga američkoga sna, prema kojem su Becca i Howie postigli sve ono što svaki prosječni američki bračni par sanja, ali gotovo nikada ne uspije, funkcionalno iskorištava kako bi se naglasila njihova trenutačna emocionalna praznina. Situacija se dodatno intenzivira kontrastiranjem načina života te egzistencijalnih situacija Beccine sestre Izzy (vrlo dobra Tammy Blanchard) te majke Nat (izvrsna Diane Weist), u čijoj prosječno uređenoj kući odista izgleda kao da žive ljudi sa svojim usponima i padovima, za razliku od Beccina prostora koji više djeluje poput barbikine kuće, naglašavajući emocionalnu otupljenost te krajnju otuđenost.
Stoga Zejča rupa, iako traje svega devedeset minuta, predstavlja vrlo sporo i polagano seciranje ljudske patnje te emocionalne praznine. Za Mitchellove protagoniste najbolje odgovara Freudova definicija žalovanja – svijet oko njih čini se izrazito praznim i opustjelim, samo što se navedenom procesu ne vidi kraj, a i svaki od supružnika ga doživljava na svoj način, što i uzrokuje međusobno nerazumijevanje.
Film nema klasičnu fabulu u smislu da se radnja može pratiti od uvoda preko zapleta do vrhunca i kraja jer se tijekom tih sat i pol trajanja gotovo ništa veliko i sudbonosno ne događa. Film tako prati isječak žalovanja, a protagonistima u završnici nudi malu mogućnost katarze. Krajnja reduciranost vanjske radnje nadomještena je unutrašnjim, subjektivnim proživljavanjima Becce i Howieja koji postaju jedinim sadržajem filma. Navedena činjenica otkriva bitan pristup samoga redatelja. Zečja rupa je jedan od rijetkih američkih filmova u posljednje vrijeme koji sve segmente priče i karaktera likova ne otkriva kao na pladnju, nego se situacije i odnosi naslućuju, što zahtijeva od gledatelja da se aktivno uključi u priču.
Stoga su autoru bili potrebni poprilično ekspresivni i dobri glumci. Nicole Kidman svakako nije izvrsna glumica, štoviše, njezini su glumački dosezi ograničeni, međutim, još jednom se pokazalo kako vješt redatelj može iz nje izvući maksimum. Zečja rupa dobrim dijelom ovisi i funkcionira upravo zbog njezine glumačke kreacije koja je odmjerena i suzdržana te gotovo naturalistički prikazuje crtu Beccina emocionalnoga samopotiskivanja, kao i cijeli spektar tinjajućih emocija koje neprestano nastoji suspregnuti. Ispod mirnoga i staloženoga, sjetnoga i melankoličnoga ritma i ozračja filma kriju se eruptivni emocionalni i duševni svjetovi njegovih protagonista pa oštar kontrast između dviju razmatranih razina stvara začuđujući učinak. Ništa lošiji od Nicole Kidman nije ni Aaron Eckhart, čiji je pristup sasvim suprotan pa njegov lik ponekad ima problema s kontroliranjem vlastite ljutnje i agresije.
Zbog naglaska na radu s glumcima te zahtjevom za njihovom velikom ekspresivnošću, Cameron Mitchell im je u potpunosti podredio vlastiti redateljski rukopis. Njegov je stil jednostavan, a pristup krajnje reduciran. DeMarcova kamera mahom je usredotočena na lica glumaca, a funkcionalno iskorištena glazbena podloga dodatno doprinosi emocionalnom nijansiranju priče.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. ožujka 2011.
