Socijalna angažiranost za masovnu uporabu

7. ZagrebDox, Međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 27. veljače – 6. ožujka 2011.: program Participant Media – Casino Jack i Sjedinjene Monetarne države i Čekajući Supermana

  • Čekajući Supermana (Waiting for Superman), red. Davis Guggenheim

    Produkcijska kuća Participant Media, nastala 2004. godine, čije smo recentne dokumentarne naslove mogli vidjeti u jednom od programa na ovogodišnjem ZagrebDoxu, pokušava spojiti naizgled nespojivo – filmove namijenjene masovnoj publici i istovremeno socijalne angažirane. Problematike usmjere prema svim društvenim aspektima, i američkog društva i globalno, odabirom aktualnih tema, nerijetko kontroverznih i nepoželjnih iz perspektive vladajućih elita, Participant Media od svog osnutka do danas postala je prepoznatljivo ime iznjedrivši mnoga uspješna ostvarenja poput Food, Inc., Darfur Now, Neobična istina, te igrane filmove kao što su Syriana, Laku noć i sretno te Doušnik.

    Osim produkcijske aktivnosti, Participant Media s mnoštvom različitih neprofitnih organizacija diljem svijeta kroz brojne programe, forume i edukacijske sadržaje radi na podizanju šire društvene svijesti o svim socijalno političkim problemima, koji izravno ili neizravno, usmjeravaju živote i oblikuju našu svakodnevnicu. Ukupno šest naslova našlo se u programu festivala ZagrebDoxa obrađujući širok raspon tema od demaskiranja američkog obrazovnog sustava (Čekajući Supermana), razotkrivanja korupcijskih afera u političkom vrhu Sjedinjenih Država (Kasino Jack i Sjedinjene Monetarne države), borbe protiv globalnog zatopljenja (Klima promjene), Jimmya Cartera izbliza (Jimmy Carter – čovjek iz Plainsa), masovnih prosvjeda u Chicagu 1968. (Desetorica iz Chicaga), pa sve do nuklearne prijetnje danas u svijetu (Odbrojavanje do nule).
    Čekajući Supermana (Waiting for Superman), red. Davis Guggenheim
    Iako počinje u michaelmooreovskom stilu najavljujući dokumentarni spektakl površnosti i pojednostavljivanja, film Čekajući Supermana (Waiting for Superman) Davisa Guggenheima (dobitnika Oscara za film Neugodna istina 2007) ostvarenje je koje poprilično minuciozno secira javni sektor američkog obrazovanja i njegov utjecaj na demotivaciju, otpadništvo, ispodprosječnost, manjak kreativnog duha te izostanak kritičkog diskursa kod (pre)velikog broja mladih, posebice onih slabijeg imovinskog stanja čiji roditelji nisu u mogućnosti priuštiti im elitnije privatne škole.

    Već na samom početku filma autor obrće često isticanu premisu da je za loš uspjeh učenika u školama kriva loša sredina iz koje dolaze te umjesto toga postavlja pitanje koliko je za razvitak loših kvartova i sredina kriv upravo obrazovni sustav koji desetljećima proizvodi neuspješne mlade ljude koji ne mogu pronaći posao i uklopiti se u društvo. Guggenheimova potraga za odgovorima uistinu je opsežna odiseja koja zadire u sve pore blještave demokracije, a polazišna točka njegove filmske polemike misao je da sve kreće od djece kojima kruti sustav već u najranijoj dobi oduzima mogućnost za razvitak i napredovanje, akumulirajući kasnije čitave vojske neuspješnih, neobrazovanih i nezadovoljnih. To su, mogli bismo reći, upravo one mobilizirajuće mase koje je propagandna mašinerija poslije 11. rujna uspjela uvjeriti da je Amerika u ratu, da se moraju bojati i pustiti svojim nedodirljivim elitama da kroje njihovu sudbinu bez upletanja.

    A tko su krivci? Nezainteresirani političari i učitelji koji zajedničkim snagama reproduciraju sustav kojemu je jedini cilj očuvanje status quo i protekcija njegovih lidera, jer kako to kaže jedan sugovornik – „na kraju se uvijek sve svodi na odrasle“ i njihove financijske krvne slike, mogli bismo dodati. Fokusirajući se na individualne slučajeve (preko kojih pak vješto konstruira širu sliku), te na niz inspirativnih sugovornika (karizmatičnih učitelja ili rijetkih osviještenih političara koji su pokretali inicijative za reformiranje obrazovnog sustava) i tek pokojom arhivskom snimkom, ili isječkom iz nekog starog filma, Guggenheimov konačni rezultat snažan je dokumentarac, s jasno izraženom porukom i, ono što je najvažnije, klicom rješenja za problem o kojem govori.
    Casino Jack i Sjedinjene Monetarne Države (Casino Jack and the United States of Money), red. Alex Gibney
    Drugi naslov, Casino Jack i Sjedinjene Monetarne Države (Casino Jack and the United States of Money), na primjeru Jacka Abramoffa, lobista koji je kupio Washington (i završio u zatvoru zbog korupcijske afere čiji je trag vodio sve do Bijele kuće), pokazuju što se događa kada se model slobodnog tržišta uplete u financiranje izbornih kampanja i dovede do toga da izabrani politički kandidati svoje politike kasnije usmjeravaju prema portfoliju bankovnog računa na koji su stizale srdačne i izdašne donacije. Redatelju Alexu Gibneyju ovo nije prvi takav angažirani dokumentarac – još 2005. pozabavio se propašću američkog korporativnog diva Enrona (Enron: najpametniji momci u prostoriji), a domaća publika ga najbolje pamti po dokumentarcu o gonzo-novinaru i piscu Hunteru S. Thompsonu koji se prošle godine mogao vidjeti u kinu Europa.

    Iako je lobiranje kao legitiman način utjecanja na političke ili druge odluke u ime neke interesne grupe modus operandi danas više-manje raširen čitavim globusom, mnogi s pravom upozoravaju na tanku granicu između lobiranja i legalizirane korupcije. Gibney također upozorava na tu sivu zonu funkcioniranja demokratskih institucija, ponajviše ukoliko prosječni troškovi izborne kampanje jednog senatora dosežu sedmeroznamenkaste brojke i on većinu svojeg mandata „mora nekoga žicati novac“. U tom slučaju to je win-win situacija za uključene političare i lovce u mutnom kao što je bio Jack Abramoff, koji je preko sumnjivih kanala donacijama kupovao političku poslušnost za klijente ili interesne skupine, a gubitnici su u svemu tomu – kao i uvijek – građani, puk koji iluzorno očekuje da izabrani političari zastupaju njihove interese.
    Casino Jack i Sjedinjene Monetarne Države (Casino Jack and the United States of Money), red. Alex Gibney
    Gibney, ponajprije kao vješt pripovjedač koji zna (za)držati gledateljevu pažnju i u gotovo dvosatnom epskom dokumentarcu kakav je Kasino Jack i Sjedinjene Monetarne Države, obuhvaća čitavu galeriju raznoraznih sugovornika i gomile arhivskog materijala te ih poput mozaika slaže na pravo mjesto, i unatoč tome što film pati od umjerenog sindroma ponavljanja motiva i ključnih premisa, riječ je o sasvim solidnom uratku koji će i konzervativnijim gledateljima, vjerujem, uspjeti ukazati na crne rupe jednog političko-gospodarskog sustava koji se pred ostatkom svijeta predstavlja kao idealan.

    © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 12. ožujka 2011.

Piše:

Vedran
Jerbić

kritike i eseji