Deponij sudbina

7. ZagrebDox, Međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 27. veljače – 6. ožujka 2011.: Međunarodna konkurencija

  • Razbij tu kameru, red. Leon Gast

    Od približno 150 naslova, koliko je ovogodišnji ZagrebDox ponudio publici, njih 29 našlo je svoje mjesto u međunarodnoj konkurenciji koja okuplja upravo ona ostvarenja iz dokumentarne produkcije koja su se protekle godine izdvojila ili po uspjehu na međunarodnim festivalima (od IDFA-e, Cannesa, Leipziga, Sundancea…) ili po svojim umjetničkim dosezima, pomicanju granica dokumentarne forme, stilskim promišljanjem, intrigantnošću teme koju obrađuju ili tek nešto drugačijim autorskim pristupom. Filmovi su to od kojih se većina nažalost više neće moći vidjeti na velikom platnu u Hrvatskoj, a tek će ih nekolicina možda kapnuti u Dokukino ili rjeđe Europu i riječku Croatiu.

    Razbij tu kameru, red. Leon GastVeć prvog dana festivala jedan je film upao u oči i kritičara i publike – Razbij tu kameru Leona Gasta koji pokušava rekonstruirati najzanimljivije trenutke karijere slavnog paparazza Rona Galelle čija je nevjerojatna energija i domišljatost na neki način revolucionalizirala tu omraženu profesiju. Potreba da se zaviri u tuđe dvorište, posebice ako u njemu stanuje kakva poznata ličnost, postoji od pamtivijeka, no moderna tehnologija to dvorište čini svima dostupnim, izloženim, brišući tako granice između javnog i privatnog te pozicionirajući taj voajersko-egzibicionistički igrokaz u okvire jedne profesije, ali i šire – postavljajući na neki način temelje razvoja showbiza kakvog danas znamo i sijajući istovremeno još tada klicu reality kulture.

    Prešutni sporazum između slavnih osoba, medija i publike koji egzistira na zadovoljstvo svih uključenih strana, ipak ima svojih granica što će nam zorno pokazati upravo Galellin primjer jer će ga opsjednutost s Jackie Onassis Kennedy koštati sudske tužbe, a zbog nasrtljivosti dobit će i šakom u lice od Marlona Branda.

    Kroz Galellinu simpatičnu i brbljavu osobnost Gast će nam pokušati približiti taj stari svijet paparazza, barem kako ga se Galella sjeća, jer danas prema njegovim riječima stvari nisu više kao nekada (no nije li to uvijek tako?). Poput urbanog gerilca oboružanog fotoaparatom, strpljenjem i dozom ludosti, on preskače ograde, juri taksijem niz velike avenije, šulja se na domjenke i zabave (na koje kao freelancer naravno nije pozvan), skriva se po grmlju, haustorima, i čeka svoj trenutak, priliku da usmjeri svoj objektiv u trenutku kada njegova slavna meta to najmanje očekuje.

    Razbij tu kameru, red. Leon GastFilm je prošaran arhivskim snimkama Galelle i njegovih dogodovština u kombinaciji s brojnim sugovornicima, svjedocima uspona njegove karijere koja mu je osigurala i više nego pristojan život i na kraju se može sa smiješkom zaključiti kako revolucija uvijek jede svoju djecu, pa je i njegova paparazzo revolucija od njega učinila slavnu osobu. Autor u filmu tek suptilno nagovještava neobičnu i na prvi pogled bizarnu emotivnu povezanost između Galelle i Jackie Onassis, neočekivani odnos poštovanja, pa i simpatija između lovca i lovine, fotografa i njegove mete, autora i njegova umjetničkog subjekta, a koji će svoj orgazmički vrhunac doživjeti upravo na sudskim parnicama koje su međusobno pokrenuli jedno protiv drugog.

    Gastov dokumentarac zabavno je djelo koje se s lakoćom gleda, jednim dijelom zahvaljujući i dobroćudnoj Galellinoj pojavi i prirođenoj mu komunikativnosti, te velikim samopouzdanjem zbog kojega nas do kraja filma uspijeva uvjeriti da biti paparazzom ne znači nužno narušavati nečije pravo na privatnost. Jedina zamjerka filmu ide zbog preduga trajanja, odnosno narativnog diskontinuiteta koji za posljedicu ima brojna nepotrebna ponavljanja i odgađanje kraja, iako je sve već izrečeno i film zaokružen, a poruka prenesena publici.

    Armadilo, red. Janus MetzSasvim drugi dokumentaristički svijet predstavlja film Janusa Metza Armadilo, adrenalinsko putovanje u bespuća Afganistana s grupom mladih danskih volontera koji će u malenoj vojnoj bazi udaljenoj tek kilometar od talibanskih položaja provesti šest mjeseci. Takva vrst ratnih dokumentaraca koja za mjesto radnje uzima Irak ili Afganistan posebno je popularna u posljednjih nekoliko godina, privlačeći filmaše avanturiste koji su spremni s vojnicima provesti i čitavu godinu prateći ih jednako za vrijeme dokolice i tijekom sukoba, a osim Armadila prošle je godine izašao i Restrepo čija se radnja također događa u Afganistanu.

    Metz se u svojem filmu priklanja dokumentarističkoj tehnici muhe na zidu ne pokušavajući komentirati niti izdvajati sugovornike, nego jednostavno pušta da afganistanska ratna svakodnevnica prolazi pored njegova objektiva u svoj svojoj opasnosti, tjeskobi i paranoji, a ta stvarnost nedvojbeno sama ispisuje poruke i kontekst, pa i širu sliku koju vojnici na terenu najčešće i nisu sposobni sagledati. To se odnosi primjerice na nepovjerenje lokalnog stanovništva prema vojnicima, suživot okupatora i stočarske zajednice koji se ne mogu usuglasiti oko zajedničkih ciljeva i ta diskrepancija možda najbolje dočarava golemi ponor koji postoji između političkih elita koje iz svojih udobnih naslonjača kroje sudbine onih čije stvarnosti nimalo ne razumiju.
    Život u sauni, red. Joonas Berghall, Mika Hotakainen
    Kao nevidljivi voajeri postavili su se i redatelji Joonas Berghall i Mika Hotakainen koji u Životu u sauni putuju Finskom ulazeći u saune gdje muškarci razmjenjuju najdublje emotivne i životne priče, i sa snažnom se iskrenošću ogoljuju jedni pred drugima, iako se katkad jedva ili nimalo poznaju. Autorov odabir saune izvrsno funkcionira na metaforičkoj razini, jer svoje priče su jedni drugima mogli ispričati i na nekom drugom mjestu, no te usijane prostorije u kojima se goli znoje kao da djeluju oslobađajuće na njih – s posljednjom odbačenom krpicom odjeće s njih spada i svakodnevna nepovjerljivost i ukočenost. Poput svojevrsne ispovjedaonice u kojoj nema svećenika, tek šačica grešnika koji međusobnim razumijevanjem vidaju neke stare rane. Minimalističkim pristupom, kontrastiranjem idiličnih finskih krajolika zatvorenom svijetu sauna, ujednačenim ritmom i nenametljivom narativnom strukturom, Život u sauni dojmljivo je djelo koje će mnogi rado pogledati pokušavajući prodrijeti u sve njegove slojeve.

    Treba spomenuti i dva prilično meditativna naslova – 17. kolovoza Alexandera Gutmana i Na Rubikovoj cesti Laile Pakalnine kojima je zajedničko propitkivanje odnosa čovjeka i prostora, bilo da se, kao u prvome, radi o ćeliji u kojoj osuđenik na smrt provodi svoje posljednje dane ili o biciklističkoj stazi pored pruge na kojoj redateljica bilježi život u pokretu, i ljude kao tek jedan od segmenata koji jedan prostor čine prostorom.
    Među zvijezdama, red. Leonard Retel Helmrich
    Na ZagrebDoxu već se tradicionalno s nestrpljenjem očekuje pobjednik  amsterdamske IDFA-e. Prošle godine to je bio Zadnji vlak Lixina Fana, a ovaj put Među zvijezdama Leonarda Retela Helmricha (koji je osvojio i Veliki pečat ZagrebDoxa). Dva naoko sasvim različita filma ipak imaju zajedničku poveznicu – oba prate obitelji iz radničke klase kroz čiji se težak socijalni status (koji ih nepovratno usmjerava, oblikuje njihove svjetonazore, namećući im egzistencijalni kontekst iz kojeg teško ili nikako izlaze) daje šira slika društvenih malicioznosti. Među zvijezdama nastao je kao treći dio autorove trilogije o indonezijskoj obitelji Sjamsuddin s kojom je Helmrich proveo dvanaest godina i ta činjenica gotovo da se osjeća u svakom kadru, manifestirajući se kroz nevjerojatnu otvorenost i iskrenost protagonista koji su pred kamerama spremni podijeliti najemotivnije trenutke zajedničkog života.
    Deponij, red. Lucy Walker
    Deponij Lucy Walker (dobitnik nagrade publike ZagrebDoxa, a bio je nominiran i za Oscara) uistinu je sjajan prikaz velikog pothvata koji je konceptualni umjetnik Vik Muniz poduzeo na „najprljavijem mjestu na svijetu“, odlagalištu otpada na periferiji Rio de Janeira, gdje zajedno s tamošnjim skupljačima otpada počinje rad na umjetničkom ciklusu njihovih portreta.

    Deponij, red. Lucy Walker Iako umjetnost nastala od smeća, otpadaka, onoga što civilizacija baca i obezvrjeđuje, da bi se autorskom intervencijom ponovno stavilo u funkciju imputirajući nova značenja i vrijednosti, nije nikakva novina, Lucy Walker u taj proces, osim Muniza kao idejnog pokretača, uključuje i skupljače otpada koji svojim svjetonazorom i habitusom u procjepu između dostojanstva i bijede nepobitno utječu na konačni ishod umjetničkog procesa. One koje je društvo bacilo na margine, u zaborav, pokušavajući kao i uvijek getoizirati najniže socijalne slojeve, Deponij vraća u središte, u meritum, i pokazuje kako nema tog mjesta na svijetu, nema te ljudske patnje kojoj umjetnost nije kadra doskočiti i vratiti joj onaj djelić ljudskosti i veličine koju im je zajednica oduzela.

    © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 7. ožujka 2011.

Piše:

Vedran
Jerbić

kritike i eseji