Kada demokracija (p)ostane prazno slovo na papiru

7. ZagrebDox, Međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 27. veljače – 6. ožujka 2011.: program Stanje stvari

  • Wikileaks (WikiRebels: The Documentary), red. Jesper Huor, Bosse Lindquist

    Da potrošačka kultura, u kojoj se utapa većina zapadnih demokracija, zna uspavljujuće djelovati na habitus političke participacije građana dokazano je nebrojeno puta, a kao posljedice toga mnoge škakljive društvene teme ostaju pod tepihom, odnosno u sjeni trivijalnih sadržaja koji nam se nude umjesto toga. Znao je to zasigurno i Nenad Puhovski kada je prije godinu dana na šestom Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox uveo novi program pod nazivom Stanje stvari (djelomično nastao i kao metamorfoza programa Socijal-kapitalizam), čija je svrha bila upravo uprijeti prstom u sve one nepravde i metastaze suvremene civilizacije koje s takvom lakoćom uspijevamo zaboraviti i ignorirati pred užurbanom svakodnevnicom u kojoj živimo.

    Sa svijetom na vrhuncu financijske krize i galopirajućom recesijom koja je odnosila milijune radnih mjesta i domova nije bilo teško pronaći snažne filmove koji su ponirali duboko ispod površine te blještave demokracije koja nerijetko uspijeva zaslijepiti velikim obećanjima, dok su joj temelji izgrađeni na krhkim neoliberalnim nožicama. Tako smo na prošlogodišnjem ZagrebDoxu (2010) imali prilike vidjeti ispovijesti beskrupuloznih bankara, totalitarne metode multinacionalnih korporacija, opasnosti i prednosti virtualnih svjetova, ekološke katastrofe kao posljedice mahnite utrke za profitom (a za koje pak ne odgovaraju oni koji bi trebali), pa sve do problema prenapučenosti i nedostataka životnog prostora velikih svjetskih gradova.
    Wikileaks (WikiRebels: The Documentary), red. Jesper Huor, Bosse Lindquist
    Ove godine ZagrebDox u programu Stanje stvari nudi novi i još izazovniji koktel svjetskih intriga koji u pravilu na večernjim projekcijama ispunjava dvorane i do posljednjeg mjesta. Još i prije nego je festival započeo, jedan od devet naslova iz ovog programa izazvao je prasak zanimanja – dokumentarac švedske televizije o globalnom fenomenu Wikileaksa i njegovu karizmatičnom i misterioznom osnivaču Julianu Assangeu čije su se dogodovštine posljednjih godinu dana pratile u svjetskim medijima – od najvećeg ikad curenja u redovima američkih vojno-obavještajnih službi koje je Assange s herkulovskom neustrašivosti objavio, pa sve do optužbi za silovanje zbog kojih je sada zarobljen u Engleskoj i čeka izručenje u Švedsku.

    Znakovita misao kojom počinje dokumentarac glasi da je šačica aktivista u nekoliko godina uspjela objaviti više povjerljivih i tajnih informacija nego svi svjetski mediji zajedno. Oštrica ove izjave, osim što uzdiže Wikileaks na povijesnu razinu, ide u smjeru i postavljanja pitanja o učinkovitosti današnjih medija na Zapadu čijim je, u većini slučajeva, privatnim vlasnicima ipak draža vlastita koža i profit od društvene zadaće korektora demokracije (objektivnost kao paravan političke korektnosti i nezamjeranja boljka je barem većine medija s ovih prostora).
    Wikileaks (WikiRebels: The Documentary), red. Jesper Huor, Bosse Lindquist
    Švedski autorski dvojac Jesper Huor i Bosse Lindquist, od kojih je potonji gostovao u Zagrebu tijekom trajanja Festivala, snimili su tipični televizijski dokumentarac namijenjen širokoj publici sastavljen od arhivskih snimaka, razgovora s Assangeom i njegovim suradnicima, pa sve do ulaska u Wikileaksove servere i radne prostorije gdje skupina new age entuzijasta redefinira pojam demokracije pred ekranima svojih računala. Namjera autora da prikažu i Assangea i Wikileaks donekle pošteno, s uravnoteženim stavovima i otvarajući pitanja koja se nedvojbeno postavljaju ako zagrebemo samo malo dublje od medijske prezentacije te teme zamjetna je od samog početka filma.

    S jedne strane to je mit o čovjeku koji se suprotstavio najvećoj svjetskoj sili i njenom obavještajno-vojnom establišmentu, lutalici koji živi po aerodromima i kojem utočište pružaju tisuće aktivista širom svijeta, a koji posljednju slamku spasa slobode govora vidi upravo u Internetu i njegovim mogućnostima koje onemogućuju i najradikalniju cenzuru i neutraliziraju i najsuroviji brainwashing (sve je na dlanu, a klikom miša možemo podržati tu revoluciju). Stoji li itko iza Wikileaksa i neuhvatljivog Assangea koji je upravo ovih dana od nekih dobio epitet američkog državnog neprijatelja broj 1? Vuče li netko konce iz pozadine ili je riječ o spontanom pokretu nezadovoljnika kojima je dosta elitističkog zakona šutnje i korporativno-političkih tajni?

    Švedski redateljski dvojac ne odgovara na ta pitanja, ali diskretno dopušta da se ona postave. S druge strane, nemoguće je govoriti o Wikileaksu, a ne primijetiti otvaranje novog poglavlja u povijesti demokracije, nove sile na međunarodnoj sceni. I nije tu toliko bitan sam Wikileaks koliko činjenica da svatko može biti dio toga, a sve što vam treba su laptop, internet, nešto soli u glavi i vladajuće su kaste na koljenima. Pojednostavljivanje? Naravno, ali na kraju se opet sve svodi na to!
    Natascha Kampusch – 3.096 dana zatvora (Natascha The Girl in the Cellar), red. Alina Teodorescu, Peter Reichard
    Još je jedno slavno ime koje donosi ovogodišnji program Stanje stvari Natascha Kampusch, o čijih su 3096 dana zatvora dokumentarac snimili rumunjska redateljica Alina Teodorescu i novinar Peter Reichard. Iako dokumentarac pokušava njeno zatočeništvo smjestiti u vrijeme i prostor, autori ipak ne uspijevaju preduboko zagrabiti u tu Pandorinu kutiju, a jedna od prepreka tome svakako je i sama protagonistica (što se nikako ne može zamjeriti njoj, nego naprotiv pokušajima da se od njezine tragedije napravi senzacija) koja, iako je već nebrojeno puta pred kamerama ispričala svoju priču, vjerojatno nikada i nikome neće javno moći ispričati stvarne i nama nepojmljive razmjere užasa koji je proživjela.
    Stajaća vojska (Standing Army), red. Enrico Parenti, Thomas Fazi
    Stajaća vojska Enrica Parentija i Thomasa Fazija demaskira američku vojnu hegemoniju diljem svijeta uspostavom vojnih baza kojih prema autorovim informacijama danas ima više od sedamsto razmještenih diljem globusa. Poput slagalice ovaj autorski dvojac razotkriva kako se u ime nacionalne i inih sigurnosti gaze ljudske slobode i prava, a demokracija ostaje tek prazna riječ na nekakvom požutjelom papiru koji je odavno otpuhao vjetar nečijih ambicija. Svoje objektive Parenti i Fazi usmjerili su prema ljudskim sudbinama koje je ta vojno-industrijska mašinerija pomela i iza kojih su ostali tek razbijeni snovi i mrvice nade da budućnost nosi kakvu takvu pravdu.
    Cijev (The Pipe), red. Risteard O Domhnaill
    Ako u Stajaćoj vojsci možemo govoriti o žrtvama politike (iako se ispod nje zasigurno kriju i brojni privatni interesi), onda Cijev Ristearda O'Domhnailla donosi prikaz borbe protiv korporativnih interesa u čijem su središtu irski ribari i seljaci koji se odupiru gradnji plinovoda u svojoj zajednici. Kompozicijski zanimljiv, emotivno nabijen i poetički zaokružen, Domhnaillov dokumentarac svakako iskače iz televizijskog prosjeka Stanja stvari.

    No u tom programu to i nije toliko bitno, jer sadržaj o kojem se govori nekako nadjačava potrebu za stilskim promišljanjima ili autorskim pristupom, te u prvi plan iskače problematika koja se obrađuje i sama činjenica da se netko uhvatio ukoštac s onime pred čime će velika većina nas zatvoriti oči ili okrenuti glavu na drugu stranu kako bi u blaženom neznanju mogli ostati začahureni u svojim malim svjetovima, slijepi i gluhi na sve nepravde dok god nas ne dotaknu.

    © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 6. ožujka 2011.

Piše:

Vedran
Jerbić

kritike i eseji