Tek ideja

7. Zagrebdox, Međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 27. veljače – 6. ožujka 2011.: Vlast (Power), red. Cathryn Collins

  • Vlast (Power), red. Cathryn Collins

    Vlast kvari ljude. Otkako je svijeta i vijeka. Ljudi koji su prije bili tek ljudi, došavši na vlast, postaju molosi koji ne prezaju ni od čega kako ne bi izgubili – vlast. Slabost je to koja je tek naoko apsurdno vezana uz – moć. Debitantsko ostvarenje mlade američke redateljice Cathryn Collins, Vlast (Power) u svom naslovu objedinjuje dvije odrednice od kojih su sastavljene ljudske slabosti. Njezin je dokumentarac usredotočen upravo na taj odnos. Vlast i moć, koji su generator slabosti inherentne ljudskoj prirodi, tematiziraju se uz neprijeporan autoričin angažman.

    Vlast govori o ruskom naftnom magnatu, vlasniku Yukosa, Mihailu Hodorkovskom. Od jeseni 2003. on se nalazi u zatvoru pod optužbama za pronevjeru, utaju poreza i pranje novca. Postavši sredinom devedesetih godina jednim od najmoćnijih ljudi u Rusiji, Hodorkovski je postao i predmetom političkog procesa. Putinov režim konstruirao je optužnice protiv njega. Barem ako vjerujemo autorici filma Vlast! Naime, cijeli je film također konstruiran kao neprijeporna apologija Hodorkovskog. Kao jedan od mladih lavova ubrzane privatizacije ruskog gospodarstva, taj je četrdesetogodišnjak do trenutka uhićenja postao jednim od najbogatijih ljudi u zemlji. Njegov je ekonomski utjecaj toliko narastao da je zaprijetio preliti se i na političko područje. I tu je nastradao.

    Vlast (Power), red. Cathryn CollinsCathryn Collins svoje je ostvarenje uobličila kao – optužnicu. Optužnicu vlasti. U ne previše inventivnom prosedeu filma dominiraju intervjui. Sekvence filmskog materijala umnogome su tek bilježenje razgovora. Odabir, pak, sugovornika sasvim je tendenciozan. Pardon, primjeren temi. A koja je, pak, tema filma Vlast? Što je ono najvažnije što se želi prenijeti porukom filma? Već smo na početku spominjali: vlast, moć, slabost ljudske prirode... No, ispod površine tih neprijepornih motiva probija se i još jedan. Iako manje vidljiv na prvi pogled, on se nameće kao idejna potka filma. Agit-prop!

    Od uvodne sekvence prije špice, pa do zaključne, koja zamrzne kadar svog protagonista, apostrofira se nedemokratska tradicija ruske povijesti. Agit-prop je ovdje kritika propagande vlasti. Optužnica koju na početku u mraku izgovara majka protagonista stav je i autorice filma. Putin = bivši agent KGB-a = čovjek-simbol totalitarne vlasti. Hodorkovski je, s druge strane, „poduzetnik, demokrat i (pazite sad!) humanist“. Pa, što? U čemu je tu problem? Naravno, problema nema ako prihvatimo stranu koju zauzima Cathryn Collins. I to je sasvim legitimno. Autorica ima pravo zauzeti stav. No, jednako tako, i ispisivač ovih redaka zauzima stav prema ovome filmu. Drži da je u Vlast uložen napor koji ne pruža mnogo filmskom mediju kao takvom.

    Idejno gledano, Vlast pripada klasičnom prosedeu. Njegova se naracija gradi oko jasno postavljene teze i angažmana. Po tome se ne razlikuje, primjerice, od Michaela Moorea i njegovih tendenciozno složenih protukapitalističkih mozaika. Ali u filmovima potonjeg sadržano je i nešto više. Kod Moorea nalazimo dinamiku, ritam, duhovitost, asocijativnost, priču... svijest o mediju. Kod Cathryn Collins tek ideju. Ideja je pak toliko transparentna da je i banalna. Nema ni fabularne zanimljivosti, da duhovitost i ne spominjemo. Primjerice, najasocijativniji je kadar onaj u kojemu Putin iz pištolja gađa u metu. Pardon, sjetih se i onih u kojem se Medvedev i Putin sa smijehom pogledavaju. Upravo je i ta sekvenca s vojne parade jasan znak agit-prop poetike. Naravno, obrnutog predznaka! Još jedna je to parafraza naci-estetike: i Putinova parada priziva onu najpoznatiju iz Trijumfa volje Leni Riefenstahl. (O citatnosti i pastišu tih sekvenci u nekim povijesno važnim filmovima spominjem izlaganje Daniela Rafaelića povodom Nikad viđenog iz tajnih arhiva – vidi na ovome portalu tekst povodom filma Slom Jugoslavije.)

    Kakva je vizualnost filma Cathryn Collins? Vrlo skromna, zapravo asketska! Osim citatno prenapregnute agit-prop scene, ostale su ograničene na (sasvim neinventivnu) televizijsku feljtonistiku. Duge sekvence intervjua s Hodorkovskijevim odvjetnikom Antonom Krelom, suradnikom Pavelom Ivlevom i političarem Mihailom Kasjanovom, kao i s članovima njegove obitelji, izrazito su redundantne u svom postavu. Bez dinamike supostavljanja tih razgovora s arhivskim materijalom film ostaje suhoparnim. Nema niti jedne iole ritmički razrađenije sekvence u Vlasti.
    Vlast (Power), red. Cathryn Collins
    Duga tradicija prikaza disidentstva (i) u vizualnim medijima ne dobiva puno s filmom Cathryn Collins. Film je plošan, ravan i bez ikakvih narativnih lomova. Iako se koristi tako važnim temama poput totalitarizma, ljudskih prava, tolerancije, demokracije, poduzetništva i (besramno hvaljenog!) slobodnog tržišta – Vlast nedovoljno dinamizira u naslovu apostrofirani fenomen. Dojam je pisca ovih redaka da u podtekstu propagira tek – financijski kapitalizam. Hodorkovski je tako zagovaratelj obrazovanja (onog bolonjskog!), humaniteta i slobode (iako ponajviše one tržišta!). Ali, on je korporacijski kapitalist, oligarh. Yukosova kupnja i (in)korporacija Sibnefta nije ništa manje sumnjiva od one kasnije Gazpromove glede Yukosa. A, u sveopćoj filmskoj optužnici protiv Putina, Hodorkovski se smiješi uz Georgea Busha jr.-a. Neprijeporni je to dokaz njegova pripadništva „slobodnom demokratskom svijetu“!

    Pokušajmo na kraju biti objektivni. Film Vlast bavi se, objektivno, ozbiljnim stvarima: totalitarizmom, moći/slabosti vlasti, pravednošću (kao Trasimahovom korišću jačega!). No, od ozbiljnosti ostala je tek – ozbiljnost. Meni, kao gledatelju, premalo.

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 6. ožujka 2011.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji