Mattie (Hailee Steinfeld) je maloljetna inačica Ellen (Sharon Stone), koja je u Raimijevim Brzima i mrtvima (1995) ujahala na svom konju i plavim sunčanim naočalama u zabačeni grad Redemption u bespućima američkoga Divljega zapada, kako bi započela proces dekonstruiranja vesterna, koji nakon nekoliko godina više nikada neće biti isti, i to u desetljeću kada su žanr u svoj njegovoj staromodnosti na velika holivudska vrata povratili Kevin Costner s Plesom s vukovima (1990) te Clint Eastwood s Nepomirljivima (1992). Ellen upravo poput Mattie dolazi osvetiti ubijenoga oca, uspostaviti red i zakon te pokazati kako se žene na Divljem zapadu nikako ne mogu i ne smiju stereotipno te isključivo svesti na domaćice ili dame u salunima, a još manje na djevičanski čiste i pasivne entitete simboličke razmjene za koju se bore vrli i gotovo na mitsku razinu uzdignuti pozitivac na strani pravde te krajnji negativac, od kojih će, u homosocijalnom nadmetanju između dvaju muških principa, pobijediti onaj koji zadovoljava moralna i etička načela kolektiva. Vestern će i dalje ostati žanr sa svojom specifičnom, mitskom ikonografijom koja odaje patrijarhalan, muški, nasilan i grub svijet, ali će se sada kroz pukotine savršene maskuline slike početi probijati i drugi, dosad ne toliko primjetni elementi. Uostalom, posrijedi je žanr koji je imao veliku ulogu u konstruiranju američkoga nacionalnoga identiteta pa su filmovi poput Čovjeka zvanoga Hrabrost zanimljiv ironijski odmak od takve koncepcije.
Ellen se koristila svojim šarmom, inteligencijom i tjelesnim atributima itekako svjesna kako je svijet u koji je kročila izrazito falički oblikovan te u njemu i žensko tijelo podliježe spomenutim obrascima vrednovanja, ne bi li smotala neotesane muškarce oko sebe te se osvetila. Tamo gdje se ona koristi tijelom i umom, Mattie se isključivo oslanja na svoju inteligenciju i obrazovanje jer braća Coen možda i jesu nekonvencionalan redateljski tandem, ali ipak ne u tolikoj mjeri hrabar da bi dopustili da se njihova filmska epopeja pretvori u vesternovsku verziju Lolite te izazove sveopće zgražanje u moralnoj i ćudorednoj američkoj javnosti. Međutim, Coenovi se zanimljivo poigravaju rodnim kategorijama pa njihova junakinja svojom odjećom te ponašanjem, a u kontekstu vremena u koje je radnja filma smještena, propituje okamenjeni binarizam na kojem dotični mikrokozmos, uostalom, počiva. Stoga bi se Čovjek zvan Hrabrost lako i jednostavno mogao preimenovati u Žena zvana Hrabrost. Vrlo slično Raimiju petnaestak godina ranije i Coenovi posežu za ironijom, citatnošću, parodičnošću, karnevalizacijom kako bi izokrenuli konzervativni i najameričkiji od svih žanrova te ga provukli kroz suvremenu feminističku prizmu, naravno, onoliko koliko im to dopušta studijski sustav unutar kojega djeluju.
Posrijedi je ekranizacija romana Charlesa Portisa prema kojem je također već snimljen istoimeni film 1969. godine u režiji Henryja Hathawaya, a predstavlja jedno od rijetkih glumačkih izdanja Johna Waynea u kojem njegov stoički karakter ne djeluje kao metafora za Sjedinjene Države kao takve, odnosno njihovu snagu, borbu, odlučnost, nego je zapravo deheroiziran. U svojoj inačici braća Coen pak gotovo stripovski karikaturalno portretiraju mačistički i nasilan svijet Divljega zapada s njegovim karakterističnim čudacima te popratnim inventarom, što je svakako čimbenik ironizacije, deheroizacije, demitologizacije i prevrednovanja, a takav je i glavni lik Cogburn koji u izvrsnoj i suludoj glumačkoj interpretaciji Jeffa Bridgesa (Veliki Lebowski, Ludo srce) ide dalje nego što bi ga John Wayne u svojim najluđim snovima mogao odvesti. Prljav, uvijek pripit, svojeglav, čangrizav te krajnje politički nekorektan, Bridgesov Cogburn odbljesak je (anti)junaka kakve smo inače znali susretati u filmovima Coenovih. U glumačkoj igri između Bridgesa te vrlo dobrih Hailee Steinfeld, Matta Damona i Josha Brolina počiva šarm filma.
Zanimljivo je kako u portretiranju gruboga svijeta u koji su protagonisti smješteni izostala bilo kakva doza oporosti, a naspram toga autori su se obilato koristili poprilično konvencionalno građenom emocionalnošću pa se odnos između šerifa Roostera Cogburna (Jeff Bridges), četrnaestogodišnje djevojke te teksaškoga rendžera LaBoeufa (Matt Damon) sve više emocionalno produbljuje. U slučaju Cogburna i Mattie posrijedi je svojevrsni alternativni odnos otac-kći, koji se razvija do odluke o samopožrtvovnosti poradi drugoga te prevladavanja osobnih problema. U razmatranome segmentu Čovjek zvan Hrabrost djeluje kao da ga je režirao Steven Spielberg (usporedba nije slučajna jer je na filmu potpisan kao izvršni producent), koji pokušava da mu film izgleda kao da su ga režirala braća Coen, ali pritom neprestano vodi brigu da mu djelo ostane ultimativni crowd pleaser.
Drugim riječima rečeno, u filmu je sve tako spilbergovski na svome mjestu da je teško pronaći mu neku vidljivu manu. Čovjek zvan Hrabrost vizualno je besprijekoran, a fotografija Rogera Deakinsa, stalnoga suradnika Coenovih, vješto uspijeva ocrtati te dočarati promjenu emocionalnih registara u priči te odnosu protagonista, ali i naglasiti dramatičnost zbivanja. Autori pak polagano i linearno, s mnogo pažnje za detalje, razvijaju svoju priču u kojoj je redateljski, nažalost, sve zapravo krajnje konvencionalno. Unatoč tomu, braća Coen i dalje ostaju iznad holivudskoga prosjeka.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 1. ožujka 2011.
