Doug Liman odlučio se vratiti svojim holivudskim počecima koje je, nakon njegove prve nezavisne redateljske faze (Svingeri, Go), označila špijunska franšiza o Bourneu čiji je prvi dio – Bourneov identitet (2002) režirao, a preostala dva nastavka producirao (Bourneova nadmoć, 2004; Bourneov ultimatum, 2007). Nije naodmet spomenuti kako je Liman u međuvremenu izgubio svaki redateljski kredibilitet snimivši razvikani, čak i za holivudske konfekcije proizvode ne osobito inteligentni i krajnje nemaštoviti akcijski triler Gospodin i gospođa Smith (2005), nakon kojega su Brad Pitt, Angelina Jolie, njihova ljubavna priča i čopor njihove djece postali ozbiljna prijetnja uz mogućnost da počnu iskakati iz naših hladnjaka svaki put kada ih otvorimo. Stoga povratak vlastitim mainstream korijenima za Limana ovoga puta ima značenje pokušaja da se uhvati ukoštac s nešto zahtjevnijim i ozbiljnijim materijalom pa je silne akcijske orkestracije iz prethodnih uradaka zamijenio dramski intoniranim i nabijenim sekvencama, ali se nažalost u cijelom tom pokušaju sasvim pogubio.
Poštena igra vrlo je nalik također angažiranom političkom trileru Predsjednička igra (2008) Roda Laurieja s Kate Beckinsale, Mattom Dillonom i Verom Farmigom u glavnim ulogama, u kojem autor razmatra odnos medija, politike i moći s osobitim naglaskom na slobodu javnoga priopćavanja. Za razliku od ovoga filma, gdje se novinarka suočava s optužbama i zatvorskom kaznom jer je razotkrila identite CIA-ine agentice, Poštena igra obrće perspektivu te razmatra životnu i poslovnu dramu same agentice kojoj su razotkrili identitet. Ta se intimna perspektiva nastoji povezati s mnogo širom društveno-političkom freskom, koju označava vladavina desničarske i konzervativne administracije Busha mlađega, a kroz seciranje borbe pojedinaca protiv međusobno isprepletenih različitih centara moći.
Nakon gledanja filma imao sam dojam da bi redatelju ipak bilo najbolje da je mogao u priču ubaciti još nekoliko zakučastih podradnji koje bi zaplele cijelu situaciju te ih prošarati nizom akcijskih prizora pa snimiti jedan čistokrvni žanrovski film. Sama činjenica kako je Poštena igra snimljena prema istinitom događaju za Limana nikako nije bila olakotna situacija, nego preveliki uteg koji mu onemogućuje da razvije priču onako kako njemu odgovara. Budimo iskreni, najslabiji dijelovi filma upravo su dramski pasaži kojima bi se trebali dodatno psihologizirati karakteri, razviti tenzije u njihovom odnosu te potencirati studija karaktera. Međutim, odnos razotkrivene agentice Valerie Plame (Naomi Watts) i njezinoga supruga, bivšega diplomata Joea Wilsona (Sean Penn) te njihove bračne krize i sukobi prouzrokovani istima krajnje su površni i melodramatični s replikama kojih se ne bi posramila niti obična televizijska sapunica („Izgubila sam sve, ali neću dopustiti da izgubim ovaj brak!“). U dramskim segmentima, na kojima bi film trebao počivati, redatelj u potpunosti postaje televizičan i banalan: površan, sklon patosu, simplificiran. Takvome dojmu svakako doprinose i Naomi Watts te Sean Penn, koji većim dijelom filma djeluju krajnje odsutno i nezainteresirano. Ne mogu ih ne razumjeti jer scenarij Jeza Butterwortha i Johna-Henryja Butterwortha nije osobito višeslojan nego poprilično izravan i doslovan, bez kompleksnijega zahvata u građu.
Čini se kako je naposljetku cjelokupna dramska tenzija podređena političkoj potki filma, koja tako napadno i nepotrebno strši iz svih pora filma da je ne možete ignorirati bez obzira koliko pokušavali. Limanov politički aktivizam iz današnje se perspektive čini podosta zakašnjelim. Dok je onaj protiv kojega je Poštenom igrom uperen protest osam godina sjedio u Bijeloj kući, Liman je radio na serijalu u kojem je Matt Damon branio američke interese uzduž i poprijeko planeta. Aktivistička strana filma, koliko god ona u ovome slučaju bila opravdana, također se treba suptilno uplesti u tkivo filma tako da ne postane funkcija samoj sebi, tim više što Liman nikada nije pokazao osobitu sposobnost za simboličko nijansiranje kao i svojevrsni autorski protest. Stoga film više djeluje kao odraz aktivizma samoga Seana Penna, nego redateljevih vlastitih stavova i težnji jer upravo se Sean Penn kroz svoj lik neprestano trudi obraniti prave demokratske vrijednosti. Nažalost, scenaristi su tu ponovno zakazali pa se cijela stvar mahom svodi na pseudointelektualna prepucavanja za stolom prilikom prijateljskih večera. Zato je Poštena igra u konačnici zakazala i na mikro i na makroplanu.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 31. siječnja 2011.
