Moć veličine

5. One Take Film Festival, Zagreb, 18.-20. studenoga 2010.: Metropolis, red. Fritz Lang; Putovanje do Metropolisa (Die Reise nach Metropolis), red. Artem Demenok

• U popratnom programu Revival Take bijenalnog One Take Film Festivala, Međunarodnog festivala filmova snimljenih u jednom kadru, prikazana je najsvježije restaurirana inačica klasika Metropolis (Njemačka, 147 min., 1927./2010.) Fritza Langa, unazad nekoliko desetljeća obnavljanog više puta, ovaj put pod okriljem njemačke Zaklade Friedrich Wilhelm Murnau, koristeći dvadesetak minuta dijelova filma koje se smatralo nepovratno izgubljenima, a koji su 2008. identificirani u Muzeju kinematografije u Buenos Airesu. Ova najpotpunija inačica dosad trajanjem se približila onoj premijernoj i nedostaje joj tek nekoliko kadrova, odnosno sekundi filma. Kako ga mnogi nazivaju, „najfilmskiji među desecima filmskih festivala u nas“, OTFF je novi Metropolis gledateljima priuštio nepunih deset mjeseci nakon svjetske premijere 12. veljače 2010., održane istovremeno u berlinskoj Friedrichstadtpalast u sklopu Filmskog festivala u Berlinu i u frankfurtskoj Alte Oper, uz izravan prijenos iz Friedrichstadtpalasta na televizijskoj postaji ARTE HD i na berlinskim Brandenburškim vratima.
  
  Jedno od djela koje su film učinile reprezentativnom umjetnošću 20. stoljeća, Metropolis je iz suvremenog očišta donekle zastario ali još uvijek gledljiv i uzbudljiv film. Današnjem gledatelju koji se u međuvremenu nauživao filmskih spektakala što uvelike nadmašuju Metropolisova dostignuća, mnogo toga u tom filmu više ne može izgledati impresivno kao prije nekoliko desetljeća. No, prizori stvaranja robota Marije, radnika za strojem ili panorame velegrada još uvijek ostavljaju izniman dojam i zasluženo pripadaju antologiji sedme umjetnosti. A ne treba zanemariti ni da su brojni kasniji autori filmova fantastike upravo iz Metropolisa preuzeli mnoga originalna rješenja koja su se izlizala čestom uporabom kroz desetljeća.
  
  Snaga Metropolisa leži ponajprije u slikovnoj monumentalnosti, kostimografskim, maskerskim i scenografskim domišljajima ponajprije očitovanima u predimenzioniranim objektima poput golemih zgrada, nebodera, strojeva i interijera, pri čemu im vidljiva činjenica da je dijelom riječ o maketama oduzima tek dio upečatljivosti. Nimalo nevažno, oni nisu besmislen ures, nego slikovno otjelovljenje osnovne ideje zahtjevnog i ambicioznog prikaza represivnog funkcioniranja suvremene civilizacije – ondašnje budućnosti, današnje sadašnjosti – raslojene na potčinjenu radničku klasu i izrabljivačku aristokraciju. Raspolažući scenografijom epskih proporcija, Lang je, čini se, zaključio kako je najpametnije dobro ju snimiti, odnosno iskoristiti samu moć veličine kao takve. Drugo temeljno oruđe Metropolisa također je vezano uz arhitekturu, no uz onu strukturalnu kojom redatelj, u suradnji sa suscenaristicom Theom von Harbou, u velikim potezima gradi filmsku cjelinu. Stoga je Metropolis uglavnom lišen drugih tzv. atraktivnih užeredateljskih rješenja, osim razmjerno učestalog, nadahnutog korištenja višestrukih ekspozicija kojima se mahom dočaravaju košmarna psihološka stanja likova.
  
  Iz motrišta današnjice, doživljaj donekle kvari vremenom pregažena teatralna nijemofilmska gluma, karakterizirana grčevitom gestualnošću obilježenom razgoračenim očima, kršenjem ruku, stiskanjem pesnica i usana te sličnim repertoarom, a poneki se prizori, poput poplavljivanja radničkoga grada, doimaju nepotrebno dugačkima i zalihosnima. Nedostatak je i razmjerno elementarno profiliranje likova – s obzirom na veličajnost filma ima ih prilično malo – i njihovih odnosa, kao i manjak razrade mogućih podpriča kakve gledatelj 21. stoljeća neizostavno očekuje. Tim slijedom, središnja poruka filma – ona o tome kako „posrednik između glave i ruku mora biti srce“, odnosno kako kapitalisti i radništvo moraju djelovati zajedno umjesto da se otuđuju jedni od drugih – čini se postavljenom na tankim nogama. Ne toliko zbog moguće naivnosti ideje koliko zbog toga što ne proizlazi iz samog sadržaja nego se čini scenaristički nametnutom. Iako zamjerke toga tipa vjerojatno nisu na mjestu jer zadiru u izražajnost nijemoga filma koji, lišen izgovorenih riječi, jednostavno nije bio sklon nijansiranju, neka se druga ostvarenja snimljena u približno isto vrijeme – primjerice Posljednji čovjek (Der Letzte Mann, 1924) Friedricha Wilhelma Murnaua, Krstarica Potemkin (Bronenosec Potemkin, 1925) Sergeja Ejzenštejna ili Potjera za zlatom (The Gold Rush, 1925) Charlieja Chaplina, da spomenemo samo nekoliko klasika – čine bogatija pojedinostima i finesama.
  
  Na OTFF-u primjereno prikazan u nedavno otvorenom Art kinu Metropolis u Muzeju suvremene umjetnosti, Langov je klasik u najnovijem ruhu – unatoč slobodnom ulazu i korisnom uvodnom prikazivanju Putovanja do Metropolisa (53 min, Njemačka, 2010) Artema Demenoka, korektnog dokumentarca koji nas upoznaje s kronologijom sudbine kraćenja i produživanja Langova Metropolisa – na žalost pobudio razmjerno slabo zanimanje publike. Oni koji su ga propustili uskoro će dobiti novu prigodu – planira se da najesen u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskoga najsvježije obnovljen Metropolis bude prikazan uz pratnju živoga orkestra, u punom sjaju, onako kako su projekcije nijemih filmova i bile zamišljene. A za one koji žele znati i doživjeti više, spomenimo da HNK Rijeka za jesen priprema balet nadahnut filmom, koji će biti postavljen uz izvornu filmsku glazbu Gottfrieda Huppertza.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr,  30. studenoga 2010.

Piše:

Janko
Heidl