
Woody Allen je izgleda odlučio snimiti seriju filmova od kojih će svaki biti posvećen jednom europskom gradu. Prvi, Vicky Cristina, Barcelona (2008) očito je bio povećen Barceloni, Upoznat ćeš visokog, tamnog stranca (2010) posvećen je Londonu (u kojem je prethodno snimio i Završni udarac i Tarot ubojicu), a Midnight in Paris (2011) završni je dio trilogije. Prvi je film ove pseudotrilogije odisao mladenačkom svježinom i poletnošću dok su Scarlett Johansson i Rebecca Hall nadobudno naganjale Javiera Bardema uzduž i popreko sunčane Španjolske, a redatelj se duhovito poigravao kulturološki ukorijenjenim konceptom latino ljubavnika. Drugi dio smješten je u tmurni i sivi, često kišoviti i depresivni London. Ne bih želio signalizirati da su atmosferilije dotične urbane sredine izraziti razlog zašto filmu Upoznat ćeš visokog, tamnog stranca tako očajnički nedostaje poleta i šarma jer vrijeme ipak ne može uvijek biti glavni krivac za sve. U ovome slučaju, čini se, redatelj je jedini koji treba snositi krivicu.

Svaki redatelj ima niz tema i motiva, idejnih, estetskih i stilskih preokupacija te karakteristika koje se provlače njegovim/njezinim opusom te ga čine koherentnom i zaokruženom cjelinom. Navedeno također djeluje i kao čimbenik prepoznatljivosti pojedinoga autora pa zato možemo govoriti i govorimo o pojedinim autorskim (redateljskim poetikama). U razmatranom kontekstu niti Woody Allen, kao danas još uvijek jedan od najprepoznatljivijih autora u domeni američkoga autorskoga filma, nije iznimka. Međutim, a to svakako treba naglasiti, sve ovo što sam netom naveo ne treba brkati s ponavljanjem te recikliranjem. Nakon gledanja Upoznat ćeš visokog, tamnog stranca imao sam dojam kako sam svjedočio ponavljanju u svom najelementarnijem izdanju jer je redatelj ostao bez svježih i intrigantnih ideja pa je svoje likove koncipirao prema dobro uhodanom kalupu. Oni, umjesto poletnosti i duhovitosti, zapravo otkrivaju kreativni zamor kako redateljski tako i scenaristički pa Allenovi akteri te njihove međusobne interakcije tek sporadično nude duhovite situacije, pametne dijaloge te britka zapažanja o naravi međuljudskih odnosa.
Katakteristično za autora, ponovno je okupljena šarolika i ugledna glumačka ekipa: Naomi Watts, Antonio Banderas, Anthony Hopkins, Josh Brolin, Gemma Jones prodefilirali su filmom, premda su ostali ponešto nedovoljno iskorišteni s obzirom na vlastite potencijale, a taj dojam svakako pojačava i činjenica kako njihove uloge niti scenaristički nisu najspretnije rješene jer ostavljaju dojam kao da Allen nije imao dovoljno snage da osmisli te koncipira svježe likove.
Naracija je, u skladu s većim brojem likova i paralelnih priča, mozaična i razvedena, a usmjeravana je glasom izvandijegetskog naratora koji u voice overu komentira radnju te povezuje različite narativne segmente, koji su dodatno isprepleteni te usloženi obiteljskim vezama samih aktera. Na takav postupak inače smo navikli u autorovim filmovima, premda u razmatranome slučaju ipak ne postiže funkcionalan učinak poput, primjerice, u Vicky Cristina Barcelona.
Allen se u svom dobro znanom stilu poigrava (da ne kažem sprda) sa svim trenutačno prevladavajućim kulturnim stremljenjima. Helena (Gemma Jones), nakon što je napusti suprug Alfie (Anthony Hopkins), a ona doživi živčani slom, prepušta se novim oblicima duhovnosti i new ageu kao nadomjestku za vlastiti osjećaj isluženosti, osamljenosti i starosti. Alfie predstavlja narcističku kulturu samu po sebi, a ona se u filmu poprilično ironično ogleda u balzamiranom i nabotoksiranom izdanju Anthonyja Hopkinsa, čiji lik tabletama Viagre, kozmetičkim preparatima, zdravim načinom života te posjedovanjem trofejne, naravno trostruko mlađe ženske nastoji živjeti životom koji je za njega u nepovrat prošao prije pola stoljeća. Bjesomučan lov na uspjeh te društveno priznanje te narcističko nadmetanje s vlastitim okruženjem umjesto da se odgovorno prihvate vlastita društvena i obiteljska ulogu karakteristike su Roya (Josh Brolin), neuspješnoga pisca te nezaposlenoga supruga Sally (Naomi Watts), Alfiejeve i Helenine kćeri. Ona pak svoju učmalu svakodnevnicu i nesretni brak nastoji kompenzirati konceptom idealne ljubavi koji razvija naspram svoga latino šefa Grega (Antonio Banderas). Većina protagonista u filmu zapravo je krajnje nezrela te neurotična i pokušava pronaći vlastito mjesto u društvu.

Nažalost, u filmu je većina toga ostalo skicirano, nedovoljno razrađeno, na razini pukih dosjetki, s osjećajem da katkada niti sam redatelj nije znao što bi konkretno učinio s vlastitim protagonistima.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 21. prosinca 2010.