Neponovljiva vještina
Portret Brucea Leeja u povodu 70. godišnjice rođenja
-
Prije sedamdeset godina, 27. studenog 1940. u San Franciscu je rođen Bruce Lee, jedna od najvećih, ako ne i najveća zvijezda borilačkih filmova. Utemeljitelj koncepta borilačke vještine samoobrane jeet kune do, Lee je nastupio u tridesetak filmova i televizijskih serija, a legendom i kultnom figurom postao je zahvaljujući samo četiri filma: Veliki gazda (Tang shan da xiong / The Big Boss, 1971) i Šaka Velikog Zmaja (Jing wu men / Fist of Furry, 1972) Loa Weia, U Zmajevom gnijezdu (Enter the Dragon, 1973) Roberta Clousea te Na Zmajevu putu (Meng long guo jiang / Way of the Dragon, 1972) kojega je sam režirao, dok je njegov drugi redateljski projekt Zmajeva igra smrti (The Game of Death, 1978) dovršen posthumno u Clouseovoj režiji.
Osim inovativnog korištenja kinestetskih mogućnosti filma i (zapadnjačkom oku) vizualne privlačnosti samih istočnjačkih (kineskih) borilačkih vještina, fenomenu buma popularnosti žanra kung fu filmova 1970-ih godina, smatra se, uvelike su doprinijeli i sastojci kao što su postavljanje jasne razlike između Dobra i Zla te neodvojivost kineskih borilačkih vještina od filozofije.
Lee, dakle, nije bio samo filmski lemator, njegova je neponovljiva vještina proizlazila iz discipliniranog svjetonazora u kojem je važnu ulogu igralo ozbiljno proučavanje filozofije i psihologije – prije no što je osvojio svijet kao junak akcijskih filmova diplomirao je filozofiju na američkom Sveučilištu Washington. I to stvarno, a ne nekom počasnom diplomom kakve se znaju dodjeljivati filmskim i drugim zvijezdama. O Leejevoj posvećenosti filozofskim pitanjima zainteresirani se ovdašnji poklonik može odlično informirati u jedinoj u Hrvatskoj objavljenoj knjizi o njemu, Bruce Lee – umjetnik života (Planetopija, 2007) Johna Littlea.
Najveći je dio knjige sastavljen od Leejevih bilješki, eseja, razmišljanja, pjesama i pisama od kojih većina nije bila namijenjena objavljivanju nego osobnoj uporabi, odnosno primjeni na predavanjima u Leejevim školama borilačkih vještina, a obrađena su područja kao što su kung fu, filozofija, psihologija, gluma ili samospoznaja.
O kojoj se god temi radilo, bilješkama se stalno provlači nit vodilja Leejeva svjetonazora utemeljenog na mudrosti Jina i Janga o tome da su suprotnosti komplementarni i međuovisni dijelovi cjeline, kako svijet oko sebe shvaćaju Kinezi, a ne elementi koji se međusobno isključuju, kako to obično tumače i doživljavaju Zapadnjaci. Lee zastupa filozofiju ne-mišljenja te savjetuje kako načela treba naučiti, prema njima se ravnati, a potom ih odbaciti jer „ono što nema oblika može biti u svim oblicima, a onaj tko nema stil može se prilagoditi svakom stilu“, baš poput vode, istovremeno i podatne i moćne.
Među zanimljivijim razmišljanjima ona su o tome kako filozofi govore jedno, a žive drugo te da filozofija stvarnost nastoji pretvoriti u problem, kao i da smo druge sposobni shvatiti samo ako smo sposobni shvatiti sebe, o čemu, primjerice, gotovo identično, kao o jednoj od svojih temeljnih umjetničkih postavki govori Krzystof Kieslowski u knjizi Kieslowski (Pozitiv film, 2009) Danusie Stok
Leejeve glumačke sposobnosti bile su, kako se kaže, ograničene, no ni manje ni više nego one popularnih snagatora kinematogtrafije prije i poslije njega – Lexa Barkera, Chucka Norrisa, Stevena Seagala, Arnolda Schwarzeneggera ili Jean-Claudea Van Dammea – da spomenemo samo neke. Premda se njegovi filmovi danas doimaju razmjerno zastarjelima, oni ni iz očišta sadašnjice nisu izgubili šarm. A iako su se njihovi tvorci služili tada najnovijim filmskim trikovima, ipak imamo osjećaj da protagonisti doista izvode fizičke vratolomije koje gledamo na ekranu, za razliku od prevladavajućeg dojma falsificiranosti suvremenog filma u kojoj fizičku spremnost glumca često, ako ne i redovito, zamjenjuju mogućnosti lepeze digitalnih i inih rješenja kinematografske današnjice.
Kung fu filmovi 1970-ih godina postgli su izvanredan komercijalni uspjeh u cijelom svijetu, a i mnogi su ugledni kritičari tada odlučili ozbiljno se njima pozabaviti, sve zahvaljujući ponajprije Leejevoj popularnosti. U istom je desetljeću Lee bio gotovo kultno popularan i u nas, odnosno u tadašnjoj SFRJ, gdje su mnogi tinejdžeri upravo zbog njega i njegovih filmova odlučili vježbati istočnjačke borilačke vještine – u zemlji tada vjerojatno nije bilo osnovnjaka koji nije imao barem jednoga malog školskog Brucea Leeja (potpisnik ovih redova s jednim je od takvih baš išao u razred), a svaki je drugi-treći dječarac nastojao zadiviti vršnjake pokušavajući oponašati Leejeve finte kakvim nunčakama sklepanima u kućnoj radinosti. Uobičajeni rezultat bio je nehotično lupanje samoga sebe.
O trajnosti Leejeve popularnosti u regiji svjedoči i fenomen hrvatske filmske akcijske zvijezde Bore Leeja čiji su amaterski kung fu filmovi Bore Lee u kandžama velegrada (2003) i Bore Lee: Čuvaj se sinjske ruke! (2004) s redateljskim potpisom Ivana Ramljaka, Maria Kovača i Krešimira Pauka postigli nezanemariv uspjeh, kao i činjenica da mu je (Bruceu, ne Boreu) 2005. u Mostaru podignut spomenik, doduše vandaliziran i svega nekoliko mjeseci kasnije uklonjen. Nota bene, autor spomenika, hrvatski kipar Ivan Fijolić rođen je tri godine nakon Leejeve smrti – Lee je umro neočekivano, u naponu snage, u Hong Kongu 20. srpnja 1973., od cerebralnog edema – a sinjski je Lee (Boris Ivković) u vrijeme snimanja Bruceovih filmova bio beba, što će reći kako karizma američko-honkonškog junaka velikog borilačkog platna očito nije očešala samo njegove suvremenike, nego i sljedeće naraštaje.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 30. studenoga 2010.
Piše:

Heidl