
Ljepota sablasnog s sjajnim tragičkim elementima, morbidno i jezovito, okus priče koji ostaje u sjećanju i s distance nemjerljivog vremenskog odmaka, sa sočnim kostima i mesom, od kojih su suvremena djeca počesto zakinuta umekšanim, emotivno osakaćenim verzijama drevnih pripovjedalačkih motiva, gubeći s obzora istinsku viziju katarzičnoga svojstva: mračno tjeskobno koje vodi do finalno nužno potrebnog sretnog završetka – ne u obliku izbanaliziranog hepienda, radije dirljivog zasluženog obrata; sretne su značajke knjiško-filmskog fenomena Harryja Pottera.
Punokrvni nositelj mitskog i posve neuhvatljiva i o analizama neovisna efekta koji postiže, uspješno otvara vrata nekog Drugog prostora i vremena te barem na trenutak omogućuje da stojimo izvan vremena. Kroza nj postižemo tajanstvo sudjelovanja onim numinioznim, koje istovremeno izaziva jezu i opčinjava, tjeskobno je i nepojmljivo, bdijući na granici onkraja – ljekovitih ili razornih ali nikad indiferentnih arhetipova. Ili, riječima njemačkog antropologa Bernda Riekena, magijsko mišljenje dio je čovjekove ontogeneze i drijema kao talog na dnu ljudske duše – zato je prepoznatljivo i uvijek rezonantno, iako ne i svakodnevno doživljajno; riječ je o onom zastrašnom koje se vraća odavno poznatom, odavno bliskom čovjekove podsvijesti.

I prvi dio Darova smrti impresivno je poglavlje te literarne septologije o pravoj apokaliptičkoj bitci između Dobra i Zla (a koje uskoro dobiva svoju kulminativnu završnicu), znanih i iz najpoznatijih kvazi-kršćanskih alegorija – epskih fantazija Gospodar prstenova (s mnogim referencama na djelo – od nazgulima inspiriranih dementora preko lošeg djelovanja talismana rascijepljene duše – horkuksa na svoje nositelje (Harryja i Rona) jednakog onom Prstena na Froda i Sama do evokacije mordorskog okoliša itd.) ili Kronike iz Narnije, Harryju atribuiravši ulogu neprikosnovena junaka, Voldemort pak postajući sauronsko utjelovljenje agresivna kršćanskog Sotone.
Sve navedeno podcrtano je ominoznim soundtrackom Alexandrea Desplata te maestralnom fotografijom Eduarda Serre u nostalgičnoj i distinktivnoj retro-maniri britanskog predindustrijskog doba; manje napučenom fantastičnim bestijarijem i imaginarijem od prethodnih ekranizacija – radije orijentiranom na sazrijevanje i odrastanje svojih mladih protagonista, mahom kroz ozbiljno tretiranje diskriminacije, nalik orvelijansko-eugenističkim totalitarističkim tendencijama.

Izdvojiti svakako treba fascinantnu animiranu sekvencu u Priči o tri brata iz Bajki barda Beedlea talentiranog Švicarca Bena Hibona koja u maniri plošnih lutki-sjena objašnjava značenje triju magijskih predmeta iz naslova – Darova Smrti: Kamena uskrsnuća (još su Deukalion i Pira iz grčke mitologije nakon sveopćeg potopa upravo od kamenja stvorili nove ljude, a i po nekim kršćanskim apokrifnim spisima, čak je i Krist rođen iz kamena), Čarobnog štapića od bazgina drveta, najmoćnijeg na svijetu (koji asocira na Hermesov kojeg mu je darovao Apolon – čudesni štapić izobilja i bogatstva koji štiti od svih pogibelji a posjeduje i moć da uspava i probudi ljude) i Plašta nevidljivosti (a kojeg, treba li reći išta više, mladi Potter već posjeduje).
Tako je najuspješniji filmski serijal u povijesti i ovoga puta zadovoljio zahtjevnu fantasy-publiku, iako je evidentno zadnja knjiga rascijepljena u dva dijela iz čistih komercijalnih razloga, što je pak djelu pridodalo ponešto razvučeniji i neujednačeniji ritam; ipak, poterofilija će i nadalje, nakon što završnica dogodine bude iza nas, sa svojim umješnim rukovođenjem utonuća u aspekt tjeskobnog, nastaviti poticati ono najdragocjenije, kolektivno nesvjesno, kao i nadasve specifičan osjećaj vraćanja kući, samome sebi – u susretu s transcendentalnim.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 24. studenoga 2010.