Margina u središtu

8. Zagreb Film Festival, 17.-23. listopada 2010.: Svijet po Ionu B. (Lumea vazuta de Ion B.), red. Alexander Nanau; Uradi i bježi (Exit Through the Gift Shop), red. Banksy

  • Svijet po Ionu B. (Lumea vazuta de Ion B.), red. Alexander Nanau
    Prema procjeni nekih revnih pratitelja ZFF- a, ovogodišnji natjecateljski dokumentarni program bio je najbolji u njegovoj dosadašnjoj povijesti. U ponudi su bila i dva zanimljiva, po mnogo čemu slična filma, Svijet po Ionu B. (60 min., Rumunjska, 2009.) i Uradi i bježi (87 min., Velika Britanija, 2010.). Protagonisti su im neškolovani umjetnici koji su priznanje doživjeli u zreloj životnoj dobi, a kroz priče o njihovim gotovo bizarnim životnim putevima oba filma neizravno i uzbudljivo postavljaju mnoga pitanja o svijetu umjetnosti, ponajprije likovne.

    Među ostalim, zorno dokazuju koliko važan čimbenik za nastanak uzbudljivog dokumentarca može biti sposobnost autora da u pravo vrijeme bude na pravom mjestu. Jedna od fascinantnijih sastavnica Svijeta po Ionu B. činjenica je da su filmaši zabilježili jedinstven i neponovljiv trenutak u kojem je glavni junak Ion Barladeanu u sedmom desetljeću života od anonimnog, alkoholu sklonog društvenog otpadnika skućenog u smetlarnici stambenog bloka u Bukureštu, postao jedna od umjetničkih senzacija godine. O novostečenom statusu Iona B. svjedoči i podatak, u filmu doduše nespomenut, kako je u vrijeme održavanja njegove samostalne izložbe u Parizu, po njenoj želji, ručao ni manje ni više nego s Angelinom Jolie.

    Svijet po Ionu B. (Lumea vazuta de Ion B.), red. Alexander NanauSlično tome i Uradi i bježi – ako pristanemo povjerovati u njegovu vjerodostojnost, s obzirom na to da ga prati glas dokumentarističke krivotvorine – velik dio uzbuđenja ostvaruje upravo time što prati preobrazbu umjetničkog anonimca i nevježe, sredovječnog trgovca Thierryja Guette, u likovnjačku zvijezdu svjetskoga kalibra koja će koji mjesec kasnije dizajnirati omotnicu Madonnina albuma Celebration.

    Zagledamo li se u prikaz umjetnosti, onaj dio koji čini njenu srž, a to je nepatvoreni kreativni poriv pojedinca, lako zamjećujemo kako su i Barladeanu i Guetta stvarali iz čiste strasti, bez trunka kalkulacije, isključivo zato jer ih je nešto duboko u njima tjeralo da rade to što su radili. Barladeanu je kolaže od izrezaka iz novina i časopisa desetljećima izrađivao u potaji, u slobodno vrijeme, ni zbog čega drugoga do zbog vlastita zadovoljstva. Radove nije nikome pokazivao, djelomično zato što su ga zbog političke provokativnosti mogli strpati iza rešetaka, ali i zato što mu aspiracije prema umjetničkoj karijeri očito nisu bile ni u primisli. Jer, strogo komunistička Rumunjska za malog čovjeka nije bila zemlja mogućnosti, a Barladeanu je i nakon pada diktature Nicolaea Ceausescua, izgleda, nastavio razmišljati na taj sputani način.

    S druge strane oceana, u zemlji hrabrih i domovini slobodnih, nakon što se obogatio trgovanjem, losangeleski Francuz Thierry Guetta krajem 1990-ih počinje snimati poluzakonite pothvate majstora grafita i ulične umjetnosti što ga je dovelo do suradnje s istaknutim predstavnicima te djelatnosti, čak i do nedostupnog Banksyja. Kao i Barladeanu, Guetta se time bavio isključivo iz osobnog zadovoljstva koje mu je pružao sam čin snimanja i sudjelovanja u uličnim akcijama.
    Uradi i bježi (Exit Through the Gift Shop), red. Banksy
    Barladeanuu se sreća osmjehnula kada je njegove radove, u novim društveno-ekonomskim okolnostima, otkrio rumunjski galerist. Guetta se uz Banksyjev poticaj okušao kao ulični umjetnik i pod imenom Mr Brainwash organizirao veliku samostalnu izložbu na kojoj je, zahvaljujući dobroj reklami, prodao radove u vrijednosti od milijun dolara. No, umjetnički puno uzbudljivije djelo, film Uradi i bježi, nastalo je zahvaljujući njegovu slijepom i nerazumnom prepuštanju vlastitoj strasti.

    U sadržajno-idejnoj osnovi oba filma, dakle, svojevrsno je razmatranje poimanja i vrijednosti umjetničkog djela koje može postojati sasvim anonimno i nezapaženo, da bi, po sebi potpuno neizmjenjeno, postalo važno, zanimljivo, priznato, pa i skupocjeno, nakon što ga netko dovoljno utjecajan – što ne znači nužno i stručan – takvim proglasi.

    Uspoređujući ta dva filma, uočljiva je i razmjerno banalna, ali ipak točna činjenica kako je rumunjski umjetnik portretiran nesenzacionalistički, u tradiciji onoga što najopćenitije podrazumijevamo pod europskim pristupom filmskoj umjetnosti. Svijet po Ionu B. priča je o malom čovjeku, izložena jednostavnom pravocrtnom strukturom, u odmjerenom ritmu, usredotočena na opis zanimljive sudbine i zanimljivog karaktera. Iako nastao kao europska produkcija, Uradi i bježi manje-više slijedi američki, odnosno holivudski model filmotvorske težnje ka brzini, slikovnom, montažnom, strukturnom i narativnom bogatstvu, trudeći se svim snagama neprestano držati gledatelja na ivici stolca, nudeći neprestano nove senzacije raznovrsnih filmskih mogućnosti. Što, s obzirom na redateljsku sigurnost prvaka tzv. ulične umjetnosti, tajanstvenog Banksyja – osobito zadivljujuću s obzirom da je riječ o debitantu – u ovom slučaju nipošto nije slabost.
    Uradi i bježi (Exit Through the Gift Shop), red. Banksy
    U svemu, možemo ustvrditi kako su oba redatelja napravila dobar izbor i kako su načinom filmovanja uspješno potcrtali opis osobnosti kojima se bave te postigli vrijednosno i sadržajno slične rezultate, kako na temeljnijoj razini predstavljanja protagonista i njihovih priča, tako i na podtekstualnoj razini razmišljanja o uzročno-posljedičnim međuodnosima likova i njihova djela s okolinom u kojoj su djelovali.

    No, valja napomenuti kako su svi zaključci do kojih možemo doći gledajući Svijet po Ionu B. i Uradi i bježi prepušteni interpretaciji gledatelja. Odnosno da ni jedan od autora nije namjerio gledatelju nametnuti određeni stav, nego su svoje dokumentarce vješto napučili informacijama, sugestijama, pitanjima, potpitanjima i razmišljanjima na temelju kojih pojedinci iz publike, ukoliko žele, sami mogu izgraditi ovakvo ili onakvo mišljenje.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr,  22. studenoga 2010.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji