U holivudskim filmovima likovi uvijek moraju platiti nekim oblikom kazne za svoju moralnu transgresiju. Na to ih prisiljava ili samo društvu čije sankcije često izvršavaju neki od likova – državni dužosnici ili činovnici poput policije, tajnih agenata i inih koji imaju odriješene ruke i dozvolu za ubijanje, ili se pak sam subjekt, uslijed moralne preobrazbe, samokažnjava kako bi se iskupio za vlastite grijehe. Pravda je zadovoljena, a time i moralni etički principi na kojima društvo počiva. Priča biva zaokruženom, a gledatelji mogu mirno otići svojim kućama te bezbrižno usnuti. Rijetki su slučajevi kada takav lik uspije proći nekažnjeno. Doug MacRay (Ben Affleck) se u Gradu lopova uspijeva izvući iz cijele priče živ i nekažnjen za sve pljačke i ubojstva koje je počinio te se skrasiti daleko od Bostona na drugom kraju Sjedinjenih Država. Stoga se film Bena Afflecka čini poprilično iznenađujućim i osvježavajućim u kontekstu produkcije matrice unutar koje je nastao te sugerira kako redatelja ipak nije bilo strah poigrati se s konvencijama i očekivanjima gledatelja, unatoč činjenici što mu priča ne iskače iz tradicionalnih obrazaca kriminalističkoga žanra.
Međutim, ne trebamo se zavaravati, Affleck je glavni lik koncipirao prilično kalkulantski i kao redatelj, a i kao glumac koji ga uvjerljivo utjeloljuje. Ostali pripadnici njegove pljačkaške ekipe u konačnici bivaju kažnjeni jer nisu bili toliko simpatični kao on, a Doug pak biva prisiljen na dobrovoljno izgnanstvo daleko od žene koju je zavolio (što filmu daje staromodnu melodramsku notu), što je samo blaži oblik kazne za moralnu transgresiju, odnosno prekoračenje granica društveno dopuštenoga. Unatoč tome, njegova je bostonska priča lišena bilo kakvoga nametanja i razmatranja krivnje te bespotrebnog i suvišnog sentimentaliziranja, a kao takva je otišla korak dalje od romantiziranih Scorseseovih Pokojnih, u kojima je redatelj pretenciozno pokušao da film izgledao kao kriminalistička grčka tragedija, da bi naposljetku završio u bezličnom moraliziranju.
U Gradu lopova nema moraliziranja, niti su likovi opterećeni ikakvim moralnim dilemama zbog posla kojim se bave. Oni ne pljačkaju banke robinhudovski kako bi novac oduzeli kapitalističkim izrabljivačima i dali ga siromašnima ili kako bi sebi osigurali lagodnu egzistenciju, iako je primjetan očiti kontrast između dijela Bostona u kojem se radnja odvija te kapitalističkoga, bankarskoga Bostona, odnosno bijelih i plavih kragni. Oni pljačkaju jer im je to jednostavno – u krvi. Agent FBI-a Adam Frawley (Jon Hamm) isto tako ne bira sredstva da ih uhvati jer između njega i njegova posla stoji znak jednakosti. Affleck gotovo darvinistički barata konceptima nasljeđa, prirodnoga odabira te prilagođavanja u danim uvjetima. Svi akteri gotovo su fanatično predani onome što rade jer to nose u sebi i u tome što rade su najbolji.
Grad lopova opora je i realistična studija krajnje mačističkoga, patrilinearnoga i patrijarhalnoga mikrokozmosa koji počiva na pomaknutom načelu srodnosti i krvi jer svi koji žive u bostonskoj četvrti Charlestown zapravo i nisu ništa doli jedne velike, proširene obitelji. I sam Doug optužuje jednog od detektiva da su ga primili u zajednicu, da bi ih on potom izdao i odveo u zatvor. Nerazumljivo je kako se netko kome je ukazano povjerenje mogao ogriješiti o samu hordu. Razmatrana zajednica živi i djeluje očito na temelju strogih, ali nepisanih pravila koja upućuju svakoga člana kako se treba ponašati i što mu je činiti. Lik Fergusa Fergieja Colma (Pete Postlethwaite) pritom djeluje kao vrhovni patrijarh, inkarnacija Freudova opscenoga oca iz Totema i Tabua, koji nemilosrdno i bespogovorno upravlja svojim sinovima, kćerima i ženama – sumještanima i sumještankama, te suvereno jamči kako prirodnu tako i društvenu osnovicu na kojoj zajednica počiva. Za njega su svi članovi njegova plemena dostupni kada on to poželi. Referenca na (kemijsku) kastraciju Dougova oca stoga je vrlo znakovita jer sugerira Dougu što će mu se dogoditi ako se odmetne od praoca. Veliki patrijarh neprestano prijeti kastracijom, najgorom zamislivom kaznom u mačoidnom okruženju. Doug neprestano izbjegava počinit ubojstvo, no u konačnici biva primoran ubiti Colma, među ostalim, pucajući mu u genitalije, što pak označava kastraciju praoca i njegovo svrgavanje čime se MacRay napokon može ostvariti kao osoba. Drugim riječima, tek nakon uništenja tog kriminalnoga makrokozmosa u kojem je načelo krvi povezano sa samim kriminalnim, subjekt može zakoračiti izvan njega u novi život.
Fotografija Roberta Elswita (Kralj pornića, Magnolia, Bit će krvi) vrlo stilizirano u svojim hladnim plavičastim tonovima uspijeva uhvatiti atmosferu okruženja u koje je radnja smještena, ali i egzistencijalnih situacija samih protagonista. Uz sve to Affleck se pokazao sposobnim redateljem koji u svom staromodnom rukopisu dobro zna izbalansirati dramske i akcijske segmente filma, istaknuti emocionalni naboj u odnosima likova, ali i dinamično orkestrirati te inscenirati akcijske potjere.
Redatelju je od velike pomoći bila i izvrsna glumačka, uigrana ekipa: Jeremy Renner (Poručnik James), Chris Cooper (Vrtlog života, Adaptacija), Pete Postlethwaite (U ime oca, Privedite osumnjičene, Početak), Jon Hamm (Dan kad se Zemlja zaustavila) i Rebecca Hall (Vicky Cristina Barcelona).
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 9. studenoga 2010.
