
Koja je poveznica između mačizma i homofobije nastoji odgovoriti Bratstvo Nicola Donata, pa ako pokušate zamisliti dansku verziju American History X (1998) Tonyja Kaynea, ali u queer inačici te s lakanovskom majkom-krokodilom, dobili ste razmatrani film. Donatov uradak ima zanimljivu premisu, ali i niz pitanja u koncepciji filma koja ostaju i dalje otvorena nakon gledanja.
U središtu priče je dvadesetdvogodišnji Lars (Thure Lindhart), pripadnik danskim oružanih snaga, koji ostaje bez promaknuća nakon što su ga dvojica podređenih prijavila da ih je navodno pokušao zavesti. Odustajanje od vojne karijere nikako se ne sviđa njegovoj autoritativnoj i ambicioznoj majci koja preko svojih brojnih veza nastoji smiriti cijelu situaciju, što je još više udaljava od sina. On se pak priključuje lokalnim neonacistima u borbi protiv useljenika, mahom iz muslimanskih zemalja, te homoseksualaca, dobrim dijelom kako bi kontrirao majci.

Nakon gledanja filma ostaje otvoreno želi li film biti portret današnjeg danskoga društva, koje kao i većina Europe nažalost rapidno maršira udesno te se sve više javljaju ksenofobija i homofobija, ili je pak posrijedi studija mačizma i postisnute homoseksualnosti? Naposljetku, možda je film tek melodrama o zabranjenoj ljubavi između dvojice mladića sasvim različitih društvenih pozadina.
Donatov film svakako nije društvena studija, a niti preko središnjeg odnosa u djelu ne uspijeva secirati i razmatrati složene društvene interakcije koje su dovele do pojačane neonacističke aktivnosti te svih oblika neprijateljstva naspram drugačijih. Unatoč tome, bilo bi neopravdano filmu zanijekati popriličnu aktualnost i društvenu relevantnost. Stoga je redateljevo neonacističko bratstvo svedeno na skupinu pomahnitalih divljaka koji u svojoj bjesomučnoj frustraciji napadaju nevine ljude po gradu, gnjevni da ni sami ne znaju na što. Redatelju ipak nedostaje snažniji zahvat u psihologiju mase te sagledavanje mehanizama koji su doveli do pada individualnosti, tim više što takvoj naoko homogenoj masi supostavlja Larsa, koji njihovim ideolozima biva zanimljiv upravo iz razloga što razmišlja te drži do vlastite individualosti. Već je na samome početku jasno da se Lars neće moći u potpunosti priključiti skupini jer ne dijeli njihove metode i nazore. Navedeno supostavljanje nije dovoljno iskorišteno jer su autora od društvenih više zanimali emocionalni aspekti priče, a ukorijenjenost ksenofobnih ideja u danskom društvu mnogo je bolje i efektnije naznačio, iako mu to nije bila uopće tema filma, Thomas Vinterberg u izvrsnom filmu Festen (1998).

Donato Larsovu psihološku preobrazbu te priključenje neonacistima motivira odnosom s majkom koja je zaista primjer lakanovske majke-krokodila, čija žudnja djetetu ne dopušta da diše te razvije prijeko potreban vinikotovski prijelazni prostor. Navedeni je motiv ipak odveć grubo naznačen, a sama staleška razlika između Larsa i njegove neonacističke braće nije dovoljno iskorištena jer činjenica je kako je Lars pripadnik višeg gađanskoga staleža dok većina njegovih novih prijatelja čine osobe s ruba egzistencije, frustrirana te neobrazovana mladež koju je jednostavno lako učiniti manipulativnim i podložnim entitetima.
Odnos između mačizma i homofobije te potisnute (homo)seksualnosti je pak činjenica koja je iz raznoraznih kulturoloških rasprava prešla u popularnu kulturu i toliko se istrivijalizirala da je neprestano moguće čuti opaske kako pretjerani mačizam zapravo predstavlja potisnutu homoseksualnost. Problematika je mnogo složenija te veže uz sebe intrigantne procese višestrukih društvenih i individualnih poistovjećivanja te je vezana uz kulturni status ženskoga u kulturi općenito. Psihoanalitičke feministice Jessica Benjamin i Nancy J. Chodorow, pozivajući se na naslijeđe Melanie Klein, vrlo su poticajno tumačile korijene mizoginije, pretjeranoga mačizma i šovinizma pa i homofobije kao straha od ženskoga i majčinskoga. Muškarcima uvijek trebaju oštre granice između onoga što je muško i nemuško, a, kako je to i Judith Butler dobro uočila, homofobija je dobrim dijelom rezultat straha od feminizacije. U tom kontekstu Donatov je film zanimljiv jer mu tematike otvara mogućnosti za različita kulturološka tumačenja, premda sam po sebi ne razmatra pretjerano složeno odnos između mačizma i potisnute homoseksualnosti. Jimmy (David Dencik), jedan od najvećih zagovornika neonacizma u filmu, zapravo se bori s potisnutom seksualnošću te postaje Larsov ljubavnik.

Kroz Jimmyjev karakter je možda ponajbolje oslikano žrtvovanje individualnosti kroz pripadanje grupi jer unatoč svojoj ljubavi i opasnosti koju ona nosi sa sobom, ne može napustiti bratstvo jer su oni njegova – obitelj. Dakle, Jimmy traži utočište u alternativnom tipu obitelji, dok Lars bježi od obitelji, a alternativini tip obitelji se pokazuje neadekvatnim jer je jednako ograničavajući i rigorozan.
Naposljetku, film najbolje funkcionira kao čistokrvna melodrama u kojoj likovi moraju činiti sve ono što inače likovi u melodramama čine – trebaju se nositi s očekivanjima i normama svoje okoline, ali i intrasubjektivnim elementima te ograničenjima koje si sami nanose. S jedne se strane nalazi mačoidno bratstvo u kojem postoje oštre granice između različitih područja, a s druge strane su osobni osjećaji pripadnosti, introjciranih normi i vrijednosti protiv kojih se subjekti bore. Kao i u svakoj pravoj melodrami, glavne zapreke ljubavi subjekti ipak nose unutar sebe.
Odnos između Donatovih likova razvija se sporo, dok oni postupno uspijevaju od antijunaka dobiti humanu liniju, što je potpomognuto i vrlo dobrim glumačkim kreacijama Davida Dencika i Thurea Lindharta. Odnos između nasilnoga vanjskoga svijeta bratsva i nježnoga odnosa između glavnih protagonista, autor podcrtava izoliranjem dvojica protagonista u kući na obali. Fotografija Lausta Triera-Mørka uspijeva dobro uhvatiti osjećaj straha koji prožima protagoniste te je više nego uočiv na licu Davida Dencika.
Redatelj inzistira na katarzičnom završetku. Jedini način da se Jimmy ponovno ostvari kao osoba, da ponovno izgradi vlastito sebstvo je da žrtvuje ono do čega mu je najviše stalo – Larsa.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 22. studenoga 2010.