Film Antona Corbijna, nizozemskoga redatelja videospotova i fotografa (radio je s Depeche Mode, Nickom Caveom, U2, Mercury Rev, Coldplay i inima), a odnedavno i filmskoga redatelja (zapažen prvijenac mu je Control iz 2005. godine) ima poprilično otrcanu priču. George Clooney glumi plaćenoga ubojicu Jacka, umornoga od posla, života i samoće, koji odlučuje u Italiji obaviti svoj posljednji posao te potom otići u mirovinu, ali kako očito previše zna, brojnim ljudima moga bi smetati ostane li živ.
Fabularnu formulu plaćeni ubojica-posljedni zadatak-mirovina ekploatirao je valjda gotovo svaki film koji se bavio plaćenim ubojicama u posljednjih dvadesetak godina pa su oni često dijelili slične sudbine s okorjelim pljačkašima banaka i inih financijski unosnih lokaliteta koji su se neprestano pozivali na zasluženu mirovinu, ali tek nakon što obave taj posljednji, presudni zadatak, svojevrsno remek-djelo njihove kriminalne karijere, koje je, na njihovu veliku žalost, ironično često i presudio njihovom životu.
Corbijnova ekranizacija romana Martina Bootha nije izbjegla niti još jedno stalno mjesto ovakvih filmova: dodatan razlog za promjenu životnoga smjera i smirenje, unatoč prvotnoj rezerviranosti, (anti)junak često pronalazi u drugome, mahom ženi, pa hladnokrvni junaci počinju pokazivati i svoju osjećajnu stranu. Clooneyjev Jack se tako veže uz lokalnu prostitutku Claru (Violante Placido), koju redatelj postavlja u suodnos prema Jacku na temelju sličnih egzistencijalnih situacija – oboje djeluju na marginama društva, odbačeni i izolirani, te se stoga i dobro razumiju.
Autorov osebujan vizualni stil otprije je poznat iz njegovih videospotova, koji ionako nikada nisu bili previše videospotovski. Od svih redatelja koji su tijekom devedesetih godina dvadesetoga stoljeća žarili i palili emtivijevskom spotovskom scenom (David Fincher, Jonas Ackerlund, Chris Cunningham tek su neka od imena) te nudili pretenciozne uratke koji su često pomicali umjetničke granice glazbenih sportova usmjeravajući pažnju stručne publike i na tu vrst radova, Corbijn je svakako bio najspecifičniji svojim artsy-fartsy stilom. Svojim, za videospotove, ponešto odveć statičnim kadrovima i nešto smirenijom montažom, kadrovima obilkovanima prema načelu kontrasta te napadnom izmjenom krupnih planova i totala te često bizarnom i neobičnom simbolikom, nije mogao ostati nezamijećen. Sve navedene stilske osobine redatelj prenosi i u svoje igranofilmske uratke, premda treba priznati, one poprilično efektno odgovaraju upravo formi priče i mediju kojega autor koristi.
Stoga njegov prepoznatljiv rukopis u suodnosu s istrošenom pričom ipak uspijeva udahnuti filmu prijeko potrebnu dozu svježine, a od djela učiniti ostvarenje koje se prije svega bavi psihologizacijom glavnoga lika te ostvarivanjem atmosfere. Stoga je film lišen akcije i velikih te dinamičnih obrata, a usmjeren je na komorno i sporo razmatranje jednog potrošenog života.
Radnja Amerikanca smještena je u pitoreskne, bukoličke pejzaže Italije, u male brdske gradiće te ravnice podno Apeninskoga gorja, međutim Corbijnova fotografija ne traži u krajoliku ljepotu i toplinu, nego ga promatra poprilično statično i hladno, često u kontrastima te različitim rakursima i osvjetljenjima, pa navedeno okruženje zapravo počinje odražavati egzistencijalni status glavnog protagonista. Uvjeti pod kojima je navedeni pejzaž razmatran kroz senzorni aparat lika postaje sastavnim dijelom viđenoga. Stoga redateljevi brojni pejzažni totali ne predstavljaju uzbudljivi vanjski svijet, nego poprilično mučno sugeriraju zatvorenost kako profesionalnoga tamo i emocionalnoga svijeta kojim se Jack kreće.
Jack je ostarjeli i pomalo dezorijentirani profesionalac koji je dobrano počeo gubiti životne, ali i profesionalne konce iz ruku. Sugestivna interpretacija Georgea Cloobeyja, koji u vitkijem izdanju defilira kadrovima u svakodnevnim ritualima i otuđenim, rutiniranim radnjama, svakako doprinosi suptilnoj psihološkoj analizi osamljenosti i otuđenosti. Corbijn je nepopravljivi šminker (što, uostalom, uopće ne mora biti negativna opaska!) koji brižljivo smješta protagonista u vrlo pedantno postavljene prostore, koji i kada su aksetski ogoljeni poput Jackova stana te sadrže najosnovniji inventar, ipak djeluju kao da su najpomnije osmišljeni kako bi dodatno podcrtale način života, svjetonazor te emocionalnu umrtvljenost likova.
Kada ima dva lika u kadru redatelj ih ne stavlja likove u jednak odnos, nego ih suprotstavlja, kako bi ponovno naglasio zatvorenost i izoliranost svoga glavnoga protagonista. Dobar primjer je prvi susret Jacka i njegove posljednje klijentice. Kada su zajedno u kardru i Jack govori, ona je snimana s leđa tako da se vidi njegovo lice dok govori, i obrnuto. Sličan postupak koristi se i tijekom snimanja Jackovih razgovora s lokalnim svećenikom. Stoga redatelj poprilično pazi na detalje koji su funkcionalno postavljeni u odnos prema likovima.
Već razmatrani način kadriranja i naglašena uporaba šumova i zvukova pojačavaju atmosferičnost filma, a neprestani osjećaj paranoje lebdi nad protagonistom koji se niti u sebi, a niti izvan sebe ne osjeća sigurnim od progonitelja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. listopada 2010.
