Mačka i njezina vruća kaša

8. Zagreb Film Festival, 17.-23. listopada 2010.: Cirkus Columbia, red. Danis Tanović

  • Cirkus Columbia, red. Danis Tanović
    Snimljen prema istoimenoj podužoj pripovjetci Ivice Đikića, koji je uz redatelja i koscenarist filma, Cirkus Columbia Danisa Tanovića nastoji secirati uzroke balkanske klaonice na primjeru Bosne i Hercegovine, odnosno, konkretnije rečeno, Hercegovine, kao svojevrsnoga mikrokozmosa na kojem su nekoć u dobrosusjedskim odnosima živjele u zadnjem ratu tri međusobno sukobljene strane: Hrvati, Srbi i Bošnjaci.

    Nakon Ničije zemlje, koja je svakako bila zanimljiv, no ipak ponešto precijenjen film kojega je euopska i svjetska kritika gotovo fetišistički prihvatila i zbog izvanfilmskih, odnosno političkih razloga, te zapadnoeuropskoga gostovanja s Paklom, koji je u redateljevoj filmografiji ipak predstavljao nepotrebnu stranputicu, Cirkus Columbia predstavlja svojevrstan povratak balkanskim motivima te razmatranju ovdašnjih odnosa.

    Cirkus iz naslova je vrtuljak na kojem se zatiče Divko (Miki Manojlović) nakon povratka iz Njemačke u svoje hercegovačko rodno mjesto početkom devedesetih u sam osvit rata. Na istom mjesto i završava, kako on tako i film, mireći se, nakon svih peripetija, sa suprugom Lucijom (Mira Furlan), dok nečije (nije, s razlogom, definirano čije) granate počinju padati po pitoresknom mjestu.
    Cirkus Columbia, red. Danis Tanović
    Redateljeva simbolika ovdje je ponešto porozna i pojednostavljenja, a njegov paralelizam između vrtuljka u luna parku te prostora bivše Jugoslavije više je nego evidentna jer ideologije i društvena uređenja neprestano se izmjenjuju pa je sada jedna strana na vrtuljku, a potom opet druga i tako unedogled, s tim da ubilački pohodi i mržnje koje neprestano prodiru i ne jenjavaju više nalikuju na cirkusku igru nego nešto što uistinu ima svojih realnih povoda. Međutim, sam vrtuljak kao metafora cijeloga prostora ipak nije odveć suptilna, nego prije izravna dosjetka.

    Tanović je brižno, da to gotovo graniči s političkom korektnošću, pazio kako bi se u filmu našli etnički pripadnici svih međusobno sukobljenih strana, a na svakoj od njih postoje pozitivci i negativci. Naravno, u takvom razmještaju naglasaka zrcali se redateljeva demokratičnost jer ne želi optuživati niti u ikoga upirati prstom da je ispalio prvi metak, nego svoje likove pušta da dođu u međusobnu interakciju kako bi pokazao da u svakome od njih postoji humana komponenta te da su mnogo više zapravo žrtve povijesne tragike i ideoloških zabluda. Iz filma implicitno probija ono Freudovo lucidno zapažanje u kontkestu psihologije masa da je veći broj ljudi uvijek moguće povezati u čvrte homogene mase samo ako postoji nešto ili netko na koga mogu usmjeriti svoje neprijateljstvo i mržnju.

    Upravo u tom segmentu Cirkus Columbia pokazuje se kao problematično te na idejnoj razini ponešto pojednostavljeno djelo. Zašto dolazi do usmjeravanja neprijateljstva i mržnje na druge? Što je povod i uzrok? Gledatelju izvan granica bivše Jugoslavije te neupućenom u povijest ovoga podneblja kao i bujanje nacionalističkih ideologija početkom devedesetih godina dvadesetoga stoljeća na svim sukobljenim stranama, film ne nudi mnogo odgovora. Protuargument može biti kako redatelju navedeno nije niti bila namjera jer je želio ocrtati miran i spokojan život malog mjesta, koje se potom promeće u simbol cijeloga prostora bivše Jugoslavije, te naglasak staviti na male, svakodnevne životne priče kojima se povijest počinje poigravati, a da oni na to nemaju nikakvoga utjecaja. S te strane film zaista razmatra apsurdnost, zlo i negativitet povijesti te ideologije, koji nesmiljeno žderu živote malih, običnih ljudi.
    Cirkus Columbia, red. Danis Tanović
    Međutim, Tanovićevo nastojanje da ostvari društveno-političku fresku tako da poveže na mikroplanu prosječne, monotone živote stanovnika maloga mjesta s makroplanom koji bi se trebao sastojati od apstraktnije povijesno-ideološke matrice, čini se ne osobito uspješno ostvarenim. Njegovo hercegovačko mjesto gotovo da u svojoj ljetnoj dokolici i optimizmu djeluje kao raj u kojega se nekako uvukla zmija zvana nacionalizam te potom pomutila dobrosusjedske odnose. Takvo portretiranje pati od tek naznačene makrorazine na kojoj povijesni i ideološki elementi ostaju maglovito skicirani. Razmatrani segment nešto je jasnije istaknut u motivaciji Divka kojemu je otac bio ustaša pa je i sam morao emigrirati iz Jugoslavije te napustiti ženu i dijete da bi se nakon dvadeset godina na početku kraja komunističkoga režima mogao vratiti.

    Redatelj je puno bolji kada je usredotočen na intimna proživljavanja svojih likova nego kada pretenciozno pokušava biti politički relevantan. Poigravanje s obrascima obiteljske kronike, različitim očinskim funkcijama (Martin-Divko, Martin-Savo), patrijarhalnih odnosa u Hercegovini kroz odnos patrijarhalno usmjerenoga Divka koji očekuje da su mu i uskoro i formalno bivša supruga i trofejna nova djevojka na usluzi, kao i cjelokupna mentaliteta maloga mjesta, ostvareni su u preciznom registru.

    Sve ostalo, pa tako i neprestana slutnja buduće kataklizme koja lebdi nad egzistencijama likova, prošarano je populističkim balkanskim humorom, a motiv nestale crne mačke i groteskne potrage za njom prije je nešto za čime bi posegnuo Kusturica, nego redatelj koji stvara ozbiljnu društvenu kroniku. Isto se odnosi i na lik Divkove djevojke Azre. Dok su ostali likovi filma podosta uvjerljivi i osjenčani, ona je ostala poprilično stereotipizirana. Posebice u prvom dijelu filma, kada redatelj uporno izbjegava spomenuti njezino ime te je time legitimirati, ona je svedena na puku starletu koja u izazovnoj i šarenoj odjeci te u visokim potpeticama jarkih boja gazi hercegovačkim kamenjarom. Tek kada biva imenovana (gledatelj saznaje da se zove Azra), kao lik dobiva svoju društveno-psihološku motivaciju, no ista je u raskoraku s prethodnim predočavanjem tog lika te čini oštar disbalans.

    Tanovićev redateljski rukopis na trenutke je odveć teatralan, kadrovi su mu bespotrebno predugački i statični, što svakako umrtvljuje ritam filma. S druge strane, u radu s glumcima je vrlo dobar, a osobito se ističe izvrsni Miki Manojlović.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. listopada 2010.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji