Danny Trejo jedno je od onih glumačih lica koje ste vidjeli u nebrojeno mnogo filmova (Od sumraka do zore, Con Air, Spy Kids, Desperado, Vrućina...), ali se ne možete sjetiti njegova imena. Čovjek koji je dobar dio prve polovice života zbog oružanih pljački i zlouporabe droge proveo po zatvorima u posljednjih se dvadesetak godina prometnuo u jednu od najupečatljivijih glumačkih pojava, ponajprije po svom stoičkom, šutljivom držanju, brojnim tetovažama i krajnje neprivlačnom fizičkom izgledu, pa niti ne čudi što je mahom dobivao uloge negativaca.
Naravno, Trejova karijera možda ponajviše duguje suradnji s njegovim daljim rođakom Robertom Rodriguezom, u čijim je svim filmovima nastupio, a upravo je njegova pojava postala jednim od zaštitnih znakova tih ostvarenja. Machete jest logičan nastavak suradnje, a i svojevrsna Rodriguezova zahvalnica Treju, kojega je ovoga puta iz statusa vječnoga sporednoga glumca promaknuo u naslovnu ulogu koja nosi cijeli film. U svom stilu redatelj je uspio za male novce privoljeti na suradnju niz poznatih glumačkih imena s kojima je i prije surađivao: Jessicu Albu (Sin City, Fantastična četvorka), Michelle Rodriguez (Brzi i žestoki, Resident Evil, Avatar), Cheecha Marina (Desperado), Roberta De Nira (Vrućina), a posebice zanimljivu skupinu čini pojava trojice nekad poznatih, a danas sasvim ocvalih glumaca: Jeffa Faheyja (Planet Terror, Grindhouse), Dona Johnsona (Tin Cup) i Stevena Seagala (Opsada). Potonja trojka u krajnje trešerskom izdanju glumi ultimativne negativce, a niti jedan redatelj nije toliko efektno i ironijski upotrijebio bezizražajno i krajnje kameno lice Stevena Seagala, koji je uz sve navedeno još i toliko nabotoksiran da ga se uistinu ne može gledati. Međutim, nisu samo oni meta autorove opake ironije, nego i posrnula Lindsay Lohan (Šašavi petak, Zamka za roditelje), koja čak autoironično glumi narkomanku i raspuštenu kćer (ili sebe?) jednog od negativaca. Tako se, između redaka, autor dobro zabavlja ispaljujući kritičke strelice na američki način života te tamošnju narcističku kulturu, a od velike pomoći mu je bila navedena te uistinu razigrana glumačka postava.
Machete je zapravo tipičan izdanak Rodriguezove filmografije u kojoj prevladavaju naslovi koji vrve stripovski, grafički insceniranim te orkestiranim scenama nasilja, što je svoj vrhunac doživjelo upravo Sin Cityjem (2005), djelom kojem se u potpunosti i izravno oslanjalo na stipovski medij prema čijem je predlošku i nastalo (posrijedi je adaptacija Franka Millera). Machete naravno nije toliko inventivan film kao Sin City, niti to nastoji biti, a iako je Rodriguez redateljski položaj odlučio podijeliti sa svojim u posljednje vrijeme učestalim montažerom Ethanom Maniquisom (Planet Terror, Grindhouse), njegov je rukopis više nego evidentan.
Možemo mu prigovoriti da se u brutalnim scenama nasilja, dinamičnim orkestracijama često pretjeranih akcijskih prizora te montažerskim akrobacijama neprestano ponavlja jer sve smo to već davno prije vidjeli, još u Desperadu (1995), ali mu se ne može prigovoriti da u filmu nema šarma te da nije, barem sporadično, zabavan u svom bjesomučnom nastojanju da (re)kreira jedan krajnje trešerski, palpovski univerzum.
Dobro je poznato da je Rodriguez veliki obožavatelj eksploatacijskih filmova, što je više nego uočljivo iz njegovih ostvarenja. Machete pak u potpunosti nastoji pastiširati sve strukturne, stilske i idejne obrasce eksploatacijskoga filma, vrlo slično kao što je, recimo, Todd Haynes u Daleko od raja to činio sa sirkovskom melodramom, kako bi ostvario društvenu kritiku.
Film započinje stilski obilježenom meksičkom sekvencom, u kojoj je osobitim načinom snimanja kičasto pokušana dočarati patina vremena. Ona predstavlja pretpovijest naslovnoga karaketera te predtekst za njegovu kasniju mitologizaciju. Potom slijedi priča s američke strane meksičko-američke granice, smještena u naše vrijeme. Priča je naravno tanka i vrti se, kako to obično biva, oko osvete, međutim njezina istrošenost redateljima ne predstavlja nikakvu prepreku jer je naglasak na insceniranju apsurdnih scena nasilja, koje su povezane ranije spomenutom oskudnom pričom, te banalnim dijalozima, apsurdnim situacijama i nepostojećom karakterizacijom likova. S vizualne strane, pokretima kamere i montažnim principima autori također nastoje pastiširati oblikovne postulate eksploatacijskoga filma. Tu je i neizbježno mnoštvo gotovo nagih ljepotica zamamnih oblina koje sve, nekim čudom, padaju na šarm fizički neprivlačnoga (anti)junaka, što sve, uzeto zajedno, u konačnici filmu daje krajnje jeftin štih.
Idejna potka je pak gotovo parodijski usmjerena na američke desničare iz zabiti, tipa Sarah Palin (lik Roberta De Nira djeluje kao njezina muška inkarnacija) pa se film na taj način sprda sa sve većom američkom opsjednutošću isproduciranom paranojom od imigranata i takozvanom meksičkom prijetnjom, bez i trunke bljutave političke korektnosti jer u svom vlastitom košmarnom svijetu ekspolatacijskoga filma Rodriguez može si priuštiti da bude bezobrazan koliko god želi.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 9. listopada 2010.
